Koje su to izmjene Izbornog zakona koje je uveo Christian Schmidt?
Nešto više od godinu dana nas dijeli od općih izbora u Bosni i Hercegovini, a politička scena je i dalje u stanju latentnog nemira. Visoki predstavnik Christian Schmidt, u nedostatku političkog konsenzusa domaćih lidera, odlučio je povući jedan od najhrabrijih poteza posljednjih godina – nametnuti preko stotinu izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH. Ove izmjene, iako formalno-tehnički formulirane, imaju ogroman značaj za politički život zemlje, za svakog pojedinca, za svako biračko mjesto i za samu ideju demokratskog procesa.
Kao neko ko prati političke tokove u Bosni i Hercegovini više od dvije decenije, sjećam se dobro kada je Izborni zakon prvi put krojen. Nadanja su bila velika, ali praksa je, kao i mnogo puta u našoj historiji, pokazala koliko smo spremni izigravati pravila kada nisu potkrijepljena konkretnim sankcijama. Upravo zato Schmidtov potez, iako nametnut, nije bez političkog pokrića – on je rezultat hroničnog političkog vakuma, nesposobnosti da se unutar domaćih institucija napravi iskorak u smjeru osnovnih demokratskih principa.
Jedna od najvažnijih novina koju Schmidt uvodi jeste definisanje novih izbornih tehnologija. No, da odmah razjasnimo – ne, to nije elektronsko glasanje. I dalje će birači olovkom zaokruživati imena kandidata, ali će te listiće skenirati posebni elektronski uređaji, koji će omogućiti brzo i precizno brojanje glasova. I dok neki izražavaju skepsu prema toj tehnologiji, ja se sjećam slučaja iz 2014. godine kada je u jednoj općini više od 200 listića bilo „greškom“ proglašeno nevažećim, a pobjednik je na kraju bio onaj koji je izgubio u realnim glasovima. Ovakve stvari više neće biti moguće – sistem je sada dizajniran da ima dvostruku provjeru: elektronsku i ručnu.
Značajan korak napravljen je i u segmentu imenovanja biračkih odbora. Do sada je to bio poligon za političku trgovinu – „fantomske“ stranke bi registrovale članove samo kako bi ih prodavale jačim političkim subjektima. Bio sam prisutan 2020. godine na jednoj sjednici lokalne izborne komisije kada se za samo pet mjesta u biračkim odborima pojavilo čak 17 prijedloga, od kojih većina iz stranaka koje nikada nisu dobile ni 0,5% glasova. Ovim izmjenama, predsjednici i zamjenici predsjednika biračkih odbora više ne smiju biti članovi političkih stranaka, niti imati veze sa fondacijama i udruženjima povezanim s njima. Time se prvi put pokušava uspostaviti minimalna distanca između onih koji broje glasove i onih koji žele da ih broje u svoju korist.
Kao društvo koje još uvijek nosi teret prošlosti, Schmidt je odlučno posegnuo i za moralnim principima – zabranjuje kandidaturu osuđenim ratnim zločincima. Priznajem, pomislio sam na slučaj Fikreta Abdića, koji je uprkos osudi za ratne zločine, ponovo izabran u Velikoj Kladuši. Ta činjenica me godinama tišti, ne zbog toga što ne poštujem volju birača, nego zato što pokazuje koliko smo kao društvo zaboravili lekcije iz rata. Ova zabrana je stoga nužna – ako želimo ići naprijed, ne možemo dozvoliti da nas predvode ljudi iz najtamnijih poglavlja naše prošlosti.
Rodna ravnopravnost, iako se često posmatra kao simbolična tema, u izbornom procesu ima suštinsku važnost. Schmidtovim izmjenama osigurava se da i muškarci i žene budu ravnopravno zastupljeni u svim izbornim tijelima. Bio sam u prilici da analiziram sastav više od 50 biračkih odbora u prethodnim izborima, i moram priznati – manje od 20% njih imalo je ženu na bilo kojoj poziciji odlučivanja. To više ne smije biti slučaj.
Posebno važna izmjena odnosi se na transparentnost imovine izabranih zvaničnika. Kandidati koji osvoje mandat sada su obavezni da u roku od 30 dana prijave Centralnoj izbornoj komisiji sve svoje imovinske podatke. Osobno sam, kao novinar i politički analitičar, u više navrata pokušavao doći do imovinskih kartona vijećnika u Kantonu Sarajevo – bezuspješno. Sada to više neće biti stvar volje, već obaveza. Isto važi i za online medije koji se bave izbornom kampanjom – moraće jasno navesti ko ih finansira i čije interese zastupaju.
Posebno poglavlje Schmidtove odluke odnosi se na borbu protiv dezinformacija. Po prvi put imamo zakon koji jasno propisuje kazne za iznošenje lažnih informacija o izbornom procesu. Kazne idu i do 30.000 KM, a naročito se odnose na preuranjenu kampanju i lažno predstavljanje putem društvenih mreža. Sjećam se pandemije, kada su pojedini političari putem Facebooka plasirali potpuno lažne ankete, prikazujući sebe kao „sigurne pobjednike“. Javnost je povjerovala, a to je često bilo dovoljno da stvore psihološku prednost nad protivnicima. Sada takva manipulacija više neće biti moguća bez posljedica.
Na kraju, Schmidtova izjava da mu je „žao što to mora uraditi“ nosi težinu jednog međunarodnog autoriteta koji je svjestan da zadire u suverenitet zemlje, ali i težinu čovjeka koji zna da domaći političari nisu sposobni da sami osiguraju fer i poštene izbore. Da parafraziram: domaća rješenja jesu najbolja, ali kad ih nema – neko ih mora donijeti.
{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}