Vremeplov tuzlanskih velikana - ovo je životna priča Ismeta Mujezinovića
Bilo je to jednog sivog, maglovitog dana krajem novembra kad me otac prvi put odveo u Međunarodnu galeriju portreta u Tuzli. Imao sam jedanaest godina, a sjećam se svakog koraka do te zgrade kao da se upravo sada krećem njom. Nismo tada išli da gledamo slike, kako sam to tada mislio. Išli smo da upoznamo čovjeka. Čovjeka kojeg nikada nismo sreli, ali kojeg je moj otac zvao „naš Ismet“.
„Sine, da nije bilo Ismeta Mujezinovića, niko nas ne bi ovako vidio. Ne bi niko znao da postoji radnik iz Bukinja, žena u dimijama s Vilušića, dječak iz Slatine... On je njih naslikao, a time i sačuvao,“ rekao je otac dok smo stajali pred jednom od onih monumentalnih slika na kojoj su prikazani rudari – zamazani, umorni, ali dostojanstveni. I od tog trenutka, slika Ismeta Mujezinovića nije više bila samo ulje na platnu. Postala je zrcalo duše moga naroda.
Ismet je rođen 2. decembra 1907. godine u Tuzli, u skromnoj kući u Džafer-mahali. Njegov otac Šalih bio je zlatar i sajdžija – vješt s rukama, s preciznim okom za detalje, što me uvijek navodilo na misao da je upravo od njega Ismet naslijedio tu nevjerovatnu preciznost i senzibilitet za oblike, pokret i liniju. Prva muško dijete svojih roditelja, Ismet je odrastao u gradu koji je ključao od raznolikosti i običaja – možda je baš tu, na granici Orijenta i industrije, pronašao svoj temelj.
Njegov umjetnički put počinje još kao mladić, kad crta ono što vidi – žene s korpama, stare muškarce s fesovima, djecu koja trče bosonoga. Nisu to bili motivi „visoke umjetnosti“, već ljudi koje je susretao svakog dana. Njegova prva samostalna izložba bila je davne 1926. godine, i od tada pa sve do 1984. godine, stvarao je neumorno – crteže, grafike, akvarele, ulja na platnu – kao da je znao da iza sebe mora ostaviti trag koji se neće izbrisati.
Imam prijateljicu Ajlu, profesoricu likovne umjetnosti, koja mi je jednom rekla: „Znaš li šta me fascinira kod Ismeta? To što on nikada nije prestao posmatrati čovjeka. I kad je slikao vojnike, i kad je slikao seljake, i kad je slikao suprugu Mariju – u svemu je tražio ono ljudsko, ono iskreno.“ Bila je u pravu. Ismetov opus nije bio samo plod talenta, već i dubokog suosjećanja.
Njegovo stvaralaštvo se grubo može podijeliti u tri razdoblja. Prvo je ono mladalačko, do 1941. godine – period traženja, istraživanja i sazrijevanja. Tada je bio i koloristički najodvažniji – sjećam se jedne slike iz tog perioda koju sam dugo promatrao – boje su bile tople, kao jesen u Podrinju. Drugi period je ratni – četiri godine borbe, tame, iščekivanja. U tim radovima vidi se surovost stvarnosti, ali i nada. Treći period, poslijeratni, obilježen je velikim projektima, murali, ciklusi, i ogroman angažman u društvenom životu. Ismet nije bio samo slikar – bio je učitelj, promotor umjetnosti, osnivač institucija poput Collegium Artisticuma i Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu.
Znam jednu zanimljivu anegdotu koju mi je ispričao stari kustos Galerije – kažu da je Ismet znao sjediti u ćošku galerije, nezapaženo, i slušati šta ljudi govore o njegovim slikama. Nije ga zanimalo mišljenje kritičara – zanimalo ga je šta misli običan čovjek. Kad je jednom čuo dječaka kako pita majku: „Mama, zašto su svi ti ljudi na slici tako ozbiljni?“, nasmijao se i rekao: „Zato što imaju šta reći.“
Do kraja života ostao je u Tuzli, u svom gradu. I tu, u januaru 1984. godine, završio je svoj zemaljski put. Predosjećajući kraj, rekao je supruzi Mariji: „Reci drugovima da ništa ne prave, da sve bude skromno.“ I tako je i bilo – jednostavno, tiho, ali veličanstveno. Na dan njegove sahrane, pola Tuzle se okupilo ispred Galerije portreta. Nikad prije, a ni poslije, nije se takav ispraćaj vidio.
Danas, kad god prođem pored njegove kuće ili uđem u Galeriju, imam osjećaj kao da me gleda s nekog platna. U njegovim portretima vidim svoga djeda, u akvarelima prepoznajem majčinu tišinu, u crtežima rudara osjećam težinu današnjih nepravdi. Njegova umjetnost je ostala živa jer je bila – istinita.
Njegova zbirka proglašena je nacionalnim spomenikom 2013. godine, i to s pravom. Ali za mene, mnogo prije tog datuma, Ismet Mujezinović je bio i ostao narodni umjetnik, slikar Bosne. Ne zato što je volio pejzaže ili mrtvu prirodu – to su ga manje zanimali. Njegova tema je bio čovjek. Onaj obični, skromni, tihi čovjek. Čovjek u pokretu, u patnji, u borbi i u radosti.
I kad god stojim pred njegovim djelima, osjećam potrebu da mu kažem: „Hvala ti, Ismete. Ne samo za slike. Nego što si nas vidio, što si nas nacrtao, onakvima kakvi stvarno jesmo.“
