Ko zapravo upravlja državom - ovo je razlika između predsjednika i kancelara Njemačke

Još uvijek se sjećam trenutka kada sam prvi put kročio u Berlin. Bio je to sumoran, ali svjež jesenji dan. Dok sam stajao ispred zgrade Bundestaga, okružen grupom turista, vodič je s oduševljenjem pričao o važnosti kancelarke Angele Merkel u političkoj historiji Njemačke. Tada sam po prvi put istinski počeo razmišljati o tome koliko su uloge njemačkog kancelara i predsjednika zapravo različite – i zašto je to važno ne samo za Nijemce, već i za sve nas koji posmatramo svijet sa strane.

Kancelar: Motor politike i duša vlade

Njemački kancelar je ono što bismo u mnogim državama nazvali premijerom – čovjek ili žena koji drži kormilo vlade. Kancelar je odgovoran za vođenje državne politike, donošenje ključnih odluka, sastavljanje kabineta i ima najveći politički uticaj u državi. I što je najvažnije, kancelar mora imati povjerenje Bundestaga – parlamenta. Ako to povjerenje izgubi, kancelar pada. Jednostavno, ali brutalno iskreno – baš kao i sama politika.

Tokom jednog boravka u Hamburgu, imao sam priliku razgovarati s profesoricom političkih nauka koja je bila savjetnica nekadašnjem kancelaru Schröderu. Rekla mi je: “Kancelar je kao kapetan broda. Ako parlament kaže da više ne vjeruje kapetanu, brod mora mijenjati pravac. Ili kapetana.” Tada mi je postalo jasno koliko je ta funkcija dinamična i ranjiva – ali i nevjerovatno moćna.

Predsjednik: Simbol države i čuvar ustava

S druge strane, njemački predsjednik je figura stabilnosti. On ne donosi političke odluke, ne miješa se u svakodnevni rad vlade, već ima zadatak da personifikuje državu, da bude simbol njenog jedinstva i vrijednosti. Predsjednik potpisuje zakone, predstavlja Njemačku u inostranstvu i ima pravo pomilovanja – što nije mala stvar, ali ipak ne ulazi u operativnu vlast.

Sjećam se kako sam pratio govor predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera povodom Dana sjećanja na žrtve nacizma. Nije bilo politike, nije bilo stranaka, samo dostojanstvo, emocija i snaga riječi. Taj govor mi je promijenio pogled na ulogu predsjednika – to nije funkcija moći, već moralna kompas nacije.

Dvije funkcije – savršen balans demokratije

Njemačka politika je pažljivo izgrađena nakon Drugog svjetskog rata, upravo da bi spriječila koncentraciju moći u jednim rukama. Kancelar donosi odluke, ali mora polagati račune Bundestagu. Predsjednik simbolizira narod, ali ostaje izvan dnevne politike. Ta podjela funkcija stvara ravnotežu, stabilnost i povjerenje – ono što mnogim državama danas nedostaje.

Ovaj sistem mi je postao posebno blizak kad sam se našao u jednom malom selu u Bavarskoj, gdje sam razgovarao s lokalnim učiteljem. Rekao mi je nešto što nikad neću zaboraviti: “Mi volimo našeg predsjednika jer nas ne dijeli. A kancelara biramo da nešto promijeni.” Tih par rečenica u potpunosti su mi objasnile njemački duh.

Učenje kroz putovanja: kako politika oblikuje doživljaj

Zanimljivo je koliko više cijenite neko putovanje kada poznajete politički kontekst države u kojoj se nalazite. Kada sam posjetio Bellevue palatu, sjedište predsjednika, osjećao sam poštovanje, ali i smirenost. S druge strane, ispred kancelarijata sam osjetio tenziju i energiju promjene. To su dva lica jedne nacije – jedno statično, drugo dinamično.

Kao neko ko godinama piše o evropskoj politici i putovanjima, mogu vam reći jedno – ako zaista želite upoznati Njemačku, nemojte početi od bratwursta ili piva. Počnite od razlike između kancelara i predsjednika. Tek tada ćete shvatiti kako Njemačka funkcioniše – i zašto je toliko stabilna.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Zaključak: Politička lekcija koja mijenja perspektivu

Razumjeti ulogu kancelara i predsjednika u Njemačkoj nije samo akademska vježba. To je ključ za razumijevanje jednog od najmoćnijih političkih sistema u Evropi. Kancelar vodi, ali pod lupom parlamenta. Predsjednik simbolizira, ali bez dnevne politike. Taj balans, ta jasnoća uloga – to je ono što Njemačku čini posebnom.

Na kraju dana, kada se vratim kući iz Berlina ili Bonna, uvijek u sebi nosim osjećaj da sam naučio više o svijetu – i o sebi. Jer posmatrajući kako se moć i simbolika ravnoteže, čovjek počne preispitivati i vlastitu državu, vlastita uvjerenja i svoju ulogu u društvu. A to je ono što čini pravo znanje – ono koje ne prestaje kad putovanje završi.