Hronologija cjelokupnog razvoja ljudske civilizacije kroz vijekove

1. Kad smo prestali živjeti kao nomadi

Sjećam se kako sam, prije petnaest godina, sjedio pred taborom gorštaka u Andori, slušajući stari travar iz sela pričati o prvim ljudima i njihovim mukama da pronađu korijen, vadu ili komad mesa. Opisivao je život prije sjedećeg načina – beskrajne šetnje, jurnjave za divljači, izgradnje skloništa od grana i kože. Bio je to život u kojem se čovjek vrti oko prirode i izgubi u njenim ritmovima.

A onda, negdje prije oko 5500 godina prije Krista, nešto se dogodilo – negdje uz Eufrat, Tigris, Nil, Ind... Ljudi su sjeli i počeli zbijati korijen svojih zamišljenih života. Sela su postala gradovi, gradovi države, države civilizacije.

2. Šta dovodi ljude da se smire: zemlja, žito, voda

Moja pokojna baka je voljela reći: „Kad zemlja rodi više nego što možeš pojesti preko noći – vrijeme je da sam gradiš dom.“ Iako su to bile riječi iz sela u Bosni, odražavale su isti impuls koji je vodio ljude u Ritima prvih rijeka.

Za visoku poljoprivredu bile su potrebne tri stvari: plodno tlo, dosljedan vodotok i radišna ruka. U Egiptu, Nil se dizao i povlačio – i odjednom su prihodi postajali dovoljni da građenje i obrana budu rutinski zadatak, ne luksuz. Susreo sam prije deset godina arheologa u Egiptu koji mi je rekao: „Nil je bio novac antičke ekonomije. Bez njega, piramide ne bi postojale.“

U Mezopotamiji (danas Irak) su Sumerani ciljali na tri puta godišnje žetvu! Nisu imali sreću rijeke – morali su razviti navodnjavanje. Njihova mudrost je zagrmila kroz epohe: kanali, brane, sistem zalijevanja – i gradovi poput Uruka i Ur nisu bili slučajnost, već rezultat ljudskog projekta.

3. Poljoprivreda se rađa više puta

Yuval Noah Harari, u svojoj Kratkoj povijesti čovječanstva, podsjetio je da su zemlje daleko od Bliskog istoka također razvile poljoprivredu. Recimo, Meksiko – dom grahu i kukuruzu, Ande – krumpiru i ljami, Kina – riži i svinji, Papua Nova Gvineja – banana i šećerne trske, Afrika – prosa i afričke riže.

Zamislite ogromnu kartu ljudske domišljatosti – svijet u kojem, neovisno o rijeci Eufrat, ljudi su naši preci, odlučno stvarali kako bi hranili svoje porodice, svjesni da će sjeme koje sijete danas možda izrasti u procesijon ispunjen životom sutra.

4. Uspomena na najstariji grad – Jerihon

Prije no što sam postao bloger, obišao sam Jerihon – najstariji grad na svijetu. Hodao sam uskim uličicama, gledajući debelu zidinu, osjećajući hladnoću kamena i tišinu stoljeća. Tamo su žitarice bile zakopane u zemlji i izronile su u prve boje civilizacije. Djela primitivne umjetnosti svjedoče o ljudima koji su, nakon dugo lutanja, osjetili potrebu da žive jedan život – sjedni, duboko, korak po korak.

5. Gradovi kao utvrde ljudske hrabrosti

Kad smo skupili hranu, nastao je problem zaštite: pljačkaši? Ne, kakvi – neprijateljske arapske üstarenje na živoj granici – usmjerile su nas na izgradnju zidina, bedema i utvrda. Svaki zid je materijalizirani krik: „Ovo je naše, zaštitimo naš trud!“

Grad Jerihon bio je oaza, ali tek nakon otkrivanja kotača i izlaska na svjetsku scenu provjere snage – trgovina. Od tada, ti gradovi su se pretvarali u trgovačke centre, kulturne čvorišta, lokacije koje presuđuju u istoriji.

6. Kad je Herodot shvatio čaroliju Nila

A onda – Herodot, poznat kao "otac historije". Svjedočio je Elodiom Nil – pitao je sve, svećenike, seljake, ali odgovora nije našao. Ipak, zapamtio je ciklus – Nil se podiže, natopi, pa se povuče. I to je bilo dovoljno: Zemlja je postala simbol vječne obnove – ciklus žita, ljudski rad, priroda i povratak zemlje.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

7. Šta nas uči ovaj dug put?

Za mene, priča o razvoju civilizacija je više od geografskog podešavanja. To je lekcija ljudske inteligencije i strpljenja: da sjede, rade, čekaju vodu, grade zid, stvaraju grad, štite ga i prepuštaju potomcima – ono što smo sami stvorili.

I kao što sam prije pet godina rekao jednoj srednjoškolki iz Kreševa – “Vi danas sjedite za kompjuterom, ideja i dalje ta ista: tražiš hranu – hrana je zabava, informacija, povezivanje. Nijedno sjedenje nije stalo, samo se mijenja svrha.”

Zaključak: sjedili smo – izgradili civilizaciju

Od sjedenja pored Eufrata – do sjedenja uz ekran. Sva civilizacija je rast – mentalni, kulturni, tehnološki. A prvi korak se desio kada smo sjeli, počeli raditi, braniti i graditi. I sad, kad sjediš i čitaš ovo, sjeti se – nisi samo gledalac, ti si nastavak tog milenijskog sjedenja. Civilizacija ne stane s nama, a sjedeći način jest način promjene. Naš zadatak je da ne prestanemo sjesti, raditi, stvarati – i dati onima nakon nas priču za čitanje... i za pisanje.