Kako su nastali temelji modernog demokratskog društva?

Na najapstraktnijem nivou, želio bih da pokažem kako je teorija nezaobilazna u pravilnoj interpretaciji historije. Historija – sekvenca događaja koji se odvijaju u vremenu – jeste „slijepa“. Ona ne otkriva ništa o uzrocima i posljedicama. Možemo se složiti, na primjer, da je feudalna Evropa bila siromašna, da je monarhistička Evropa bila bogatija, a da je demokratska Evropa još bogatija, ili da je Amerika XIX-tog veka sa niskim porezima i malim brojem zakona bila siromašna, dok je savremena Amerika sa visokim porezima i brojnim zakonima bogata. Ipak, da li je Evropa bila siromašna zbog feudalizma, i da li je postala bogatija zbog monarhije i demokratije? Ili je Evropa postajala bogatija uprkos monarhiji i demokratiji? Odnosno da li su možda ovi fenomeni nepovezani

Također, da li je savremena Amerika bogatija zbog visokih poreza i većeg broja zakona ili uprkos njima? To jest, da li bi Amerika bila još prosperitetnija da su porezi i propisi ostali na nivou XIX-tog veka? Historičari qua historičari ne mogu odgovoriti na ova pitanja, i bilo kakvim statističkim manipulacijama podataka ne može se promijeniti ta činjenica. Svaki niz empirijskih događaja je kompatibilan sa bilo kojim od niza suprotnih, međusobno nekompatibilnih događaja.

Da bi donijeli odluku u pogledu takvih suprotstavljenih interpretacija, potrebna nam je teorija. Pod teorijom mislim na predlog čija vjerodostojnost ne zavisi od budućih iskustava već može biti uspostavljena a priori. To ne znači da je moguće postaviti teorijski prijedlog bez iskustva. Ipak, treba reći da čak iako je iskustvo neophodno, teorijski uvid logički proširuje i produbljuje granice određenog historijskog iskustva. Teorijski prijedlog se bavi neophodnim činjenicama i odnosima i, samim tim, nemogućnostima. Tako iskustvo može ilustrovati teoriju. Ali, historijsko iskustvo ne može ni uspostaviti niti opovrgnuti teoriju.

Austrijska škola

Ekonomska i politička teorija, posebno austrijskog tipa, dragocen je dokaz takvih predloga. Na primjer, veća količina nečega je poželjnija od manje količine tog istog; proizvodnja mora prevazići potrošnju; ono što se sada potroši ne može se ponovo trošiti i u budućnosti; cijena proizvoda koja je određena na nivou ispod tržišnog će dovesti do dugotrajnijih nestašica; bez privatnog vlasništva u proizvodnji ne mogu se formirati cijene, a bez faktora cijene računanje troškova je nemoguće; povećanje količine novca ne može dovesti do porasta standarda građana već će samo preraspodijeliti postojeće bogatstvo; monopol (nedostatak slobodnog tržišta) vodi do većih cijena i nižeg kvaliteta nego u slučaju postojanja konkurencije; ni jednu stvar ili dio stvari ne može isključivo posedovati više od jedne osobe u istom trenutku; demokratija (vladavina većine) i privatno vlasništvo su nespojivi.

Teorija nije zamjena za historiju, naravno, pa ipak, bez „čvrstog stiska“ teorije ozbiljne greške u interpretaciji historijskih činjenica su neizbježne. Na primjer, izvanredni historičar Kerol Kvigli (Carroll Quigley) tvrdi da je izum stvaranja djelimičnih zaliha u bankarstvu bio glavni uzrok ekspanzije bogatstva bez presedana, tokom industrijske revolucije, a i brojni historičari su doveli u vezu ekonomske neprilike u socijalizmu sovjetskog tipa sa nedostatkom demokratije.

Sa teorijske tačke gledišta, takve interpretacije moraju se kategorički odbaciti. Povećanje količine novca u opticaju ne može voditi ka većem prosperitetu već samo ka redistribuciji bogatstva. Eksplozija bogatstva tokom industrijske revolucije desila se uprkos stvaranju djelimičnih zaliha u bankarstvu. Slično, ekonomske neprilike socijalizma ne mogu biti posljedica nedostatka demokratije. Umesto toga, to je posljedica nepostojanja privatnog vlasništva u faktorima proizvodnje. „Zvanična historija“ je puna takvih pogrešnih interpretacija. Teorija nam omogućava da isključimo određene historijske pretpostavke kao nemoguće i nekompatibilne sa suštinom događaja. Po istom principu, omogućava nam da podržimo određene druge pretpostavke kao istorijski moguće, iako se do sada nisu ni desile.

Revidirana historija

Interesantnije, naoružan osnovama ekonomske i političke teorije, predstavljam vam u mojoj knjizi rekonstukciju revidirane moderne zapadnjačke historije: od uzdizanja apsolutističkih monarhija iz feudalnih država, i transformacije, počevši od Francuske revolucije do suštinskog kraja s Prvim svjetskim ratom, zapadnjačkih država od monarhističkih do demokratskih, i jačanje SAD-a do nivoa svjetske sile. Neokonzervativni autori poput Fransisa Fukujame (Francisa Fukuyame) tumače ovaj razvoj kao civilizacijski progres, i proklamuju da je došao „kraj historije“ sa trijumfom Zapadne – SAD – demokratije i njene globalizacije (čineći svijet sigurnijim za demokratiju).

Prvi mit

Moja teorijska interpretacija je potpuno drugačija. Ona uključuje raskrinkavanje tri historijska mita. Prvi i najfundamentalniji jeste da je nastanak države iz prvobitnog, bezdržavnog poretka, doveo do posljedičnog ekonomskog i civilizacijskog razvoja. Zapravo, teorija diktira da se svaki progres dešava uprkos – a ne zbog – institucija države.

Država se konvencionalno definiše kao činilac koji praktikuje obavezni teritorijalni monopol na donošenje konačnih odluka (jurisdikcija) i oporezivanje. Po definiciji, svaka država, bez obzira na svoje specifično uređenje, ekonomski i etički se razlikuje. Svaki „monopolista“ je loš sa tačke gledišta potrošača. Monopol se stoga razumije kao nepostojanje slobodnog tržišta za određeni proizvod: samo jedan proizvođač, A, može da proizvede X.

Svaki monopol je „loš“ za potrošače jer, štiteći se od potencijalnih konkurenata, cena proizvoda će biti veća a kvalitet lošiji nego u slučaju postojanja slobodnog tržišta. A monopolist sa mogućnošću donošenja konačnih odluka je posebno loš. Dok ostali monopolisti proizvode lošije proizvode, monopolist koji ima i mogućnost odlučivanja, pored toga što proizvodi lošiji proizvod, proizvodi i gubitke, jer on koji je neprikosnoveni sudija u slučaju svakog konflikta također ima i posljednju riječ u svakom konfliktu u kome je i sam učesnik. Samim tim, umjesto da preventivno djeluje i rešava konflikte, monopolist sa neprikosnovenom mogućnošću odlučivanja će uzrokovati i provocirati konflikt da bi ga iskoristio u sopstvenu korist.

Ne samo da niko ne bi prihvatio odluku takvog monopoliste, već niko nikada ne bi pristao na odluku koja omogućava takvom sudiji da jednostrano odredi cijenu koja bi se platila za njegovu „uslugu“. Samim tim, takav monopolista bi trošio sve više i više resursa (prihod iz poreza) da bi proizvodio sve manje proizvoda i pokrivao sve veće gubitke. To nije recept za zaštitu, već za represiju i eksploataciju. Rezultat postojanja države, znači, nije mirna kooperacija i socijalni red, već konflikt, provokacija, agresija, represija, i osiromašenje, to jest, decivilizacija. To, iznad svega, jeste ono što istorija postojanja država ilustruje. Kao prvo i osnovno, to je historija bezbrojnih miliona nevinih žrtava države.

Drugi mit

Drugi mit se bavi historijskom tranzicijom od apsolutnih monarhija do demokratskih država. Ne samo da neokonzervativci tumače ovaj razvoj kao progres, već postoji skoro univerzalno shvatanje da demokratija predstavlja napredak u odnosu na monarhiju i da je uzrok ekonomskog i moralnog progresa. Ova interpretacija je čudna s obzirom na činjenicu da je demokratija bila izvorište svakog oblika socijalizma: od (evropskog) demokratskog socijalizma i (američkog) liberalizma i neokonzervatizma kao i internacionalnog (sovjetskog) socijalizma, (italijanskog) fašizma, i nacional (naci) socijalizma. Još važnije je, ipak, da se teorija suprostavlja ovoj interpretaciji; iako su i monarhija i demokratija manjkave kao uređenja, demokratija je gora od monarhije.

Teorijski govoreći, prelaz iz monarhije u demokratiju uključuje ni manje ni više od zamjene nasljednog monopolističkog „vlasnika“ – kralja ili princa – sa privremenim i zamjenjljivim – monopolskim „čuvarima“ – predsjednicima, premijerima, i članovima parlamenata. I kraljevi i predsjednici će proizvoditi gubitke, ipak će kralj, s obzirom da je on „vlasnik“ monopola i da ga može prodati ili ostaviti u nasljedstvo, voditi računa o posledicama svojih postupaka na vrijednost kapitala. Kao vlasnik glavnog dela kapitala na „svojoj“ teritoriji, kralj je relativno orijentisan ka budućnosti. Da bi sačuvao ili uvećao vrijednost svoje svojine, on će je umjereno i proračunato eksploatisati. U suprotnosti sa tim, privremeni i zamjenljivi demokratski čuvar ne posjeduje državu, ali dok god je u kabinetu on je u mogućnosti da je koristi u sopstvenu korist. On ima dozvolu za trenutno korištenje ali nije vlasnik njene kapitalne vrijednosti. To ne eliminiše eksploataciju. Umjesto toga, čini eksploataciju kratkoročnom (orijentisanom ka sadašnjosti) i neproračunatom, to jest, bez obzira na njenu kapitalnu vrijednost.

Prednost demokratije nije ni mogućnost slobodnog zauzimanja svake državničke pozicije (dok je u monarhiji to ograničeno kraljevim diskrecionim pravom). U suprotnosti s tim, samo konkurencija u proizvodnji je dobra stvar. Takmičenje u proizvodnji gubitaka nije dobro; zapravo, to je čisto zlo. Kralj, koji zauzima svoju poziciju prema pravu rođenja, može biti bezazleni diletant ili pristojan čovjek (a ako je „ludak“, bit će brzo odstranjen ili ako ima potrebe za tim, ubijen, od strane bliskih srodnika zabrinutih za imovinu dinastije). Suprotno tome, selekcija članova vlade uz pomoć izbora čini apsolutno nemogućim za bezazlenog ili pristojnog čovjeka da ikada izbije na vrh. Predsjednici i premijeri dolaze na svoje pozicije zahvaljujući svojoj efikasnosti moralno neinhibiranih demagoga. Iz tog razloga, demokratija bukvalno osigurava da se samo opasni ljudi popnu na državni vrh.

Posebno, demokratija se shvata kao nešto što na nivou društva povećava očekivanja (sadašnjeg trenda) ili „infantilizaciju“ društva. To rezultira u kontinuiranom povećanju poreza, količine novca u opticaju i inflacije, beskrajne poplave legislacije, i stabilnom rastu „javnog“ duga. Po istom principu, demokratija vodi ka manjoj štednji, povećanoj pravnoj nesigurnosti, moralnom relativizmu, nepravdi, i kriminalu. Ne samo to, već je demokratija oruđe za konfiskaciju i redistribuciju bogatstva i prihoda. To uključuje zakonsko „uzimanje“ imovine nekima – onima koji imaju nešto – i „davanje“ toga drugima – onima koji nemaju to nešto. A s obzirom da je to što se redistribuira obično nešto vrijedno – i čega oni koji maju imaju previše a oni koji nemaju imaju premalo – svaka takva redistribucija podrazumijeva da se na taj način sistematski umanjuje podsticaj da se bude vrijedan ili da se proizvodi nešto vrijedno. Drugim riječima, proporcija ne tako dobrih ljudi i ne tako dobrih ličnih osobina, navika, i oblika ponašanja i fenomena će porasti, i život u društvu će postati sve više i više neugodan.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Posljednje, ali ne i najmanje značajno, demokratija se opisuje kao rezultat radikalne promjene u vođenju rata. Pošto mogu da prenesu cijenu svoje sopstvene agresivnosti na druge (putem poreza), i kraljevi i predsjednici biće više nego „normalno“ agresivni i ratoborni. Ipak, kraljev motiv za rat je tipično vlasničko–nasljednički spor. Cilj njegovog rata je opipljiv i teritorijalan: da osvoji kontrolu nad nekim delom zemlje i njenim stanovnicima. A da bi postigao ovaj cilj u njegovom je interesu da pravi razliku između suparnika (neprijatelji i mete napada) i ne-suparnika i njihovog vlasništva (izostavljenih iz rata i razaranja). Demokratija je transformisala ograničene ratove kraljeva u globalne ratove. Motiv za rat je postao ideološki – demokratija, sloboda, civilizacija, humanizam. Ciljevi su neopipljivi i neuhvatljivi: ideološko „preobraćanje“ gubitnika putem njihove bezuslovne predaje (koja, pošto nikada nije moguće biti u potpunosti siguran oko iskrenosti preobraćenja, može zahtijevati takva sredstva kao što su masovna ubistva civila). I razlikovanje između suparnika i nesuparnika postaje konfuzno i trajno nestaje u demokratiji, a masovni rat – planovi i popularni ratni skupovi – kao i „kolateralna šteta“ postaju dio ratne strategije.