Nemoguće je, dugoročno, podvrgavati ljude protiv njihove volje režimu koji odbacuju

Sjećam se jedne večeri u Parizu, bilo je to prije više od deset godina. Sjedeći u malom bistrou nedaleko od Bastille, razgovarao sam s Jeanom, bivšim profesorom političke filozofije koji je za vrijeme studentskih nemira 1968. hodao rame uz rame s demonstrantima. Jean mi je tada rekao rečenicu koja mi je ostala urezana zauvijek:

„Demokratija nas često razočara jer od nje očekujemo svetost. A ona je, na kraju dana, ljudska – sa svim manama koje to nosi.“

Demokratija nije ideal – ali je ogledalo

U 18. stoljeću, šampioni demokratije bili su puni entuzijazma. Vjerovali su da su svi ljudi rođeni čisti, pošteni i moralni, dok je isključivo aristokracija bila izvor zla i pohlepe. No to je bilo idealiziranje koje nije imalo dodira sa stvarnošću.

Istina je da su ljudi, kao i svaka druga bića, kompleksna mješavina dobra i zla, mudrosti i gluposti, hrabrosti i straha. Kad se ljudi okupe i stvore sistem vlasti – bilo da se zove monarhija, diktatura ili demokratija – taj sistem samo reflektuje ono što mi jesmo.

Jednom sam razgovarao s mojim ocem, čovjekom koji je cijeli život proveo kao načelnik male općine u Bosni. Kazao mi je: „Sinko, demokratija je kao ogledalo. Ako ti se ne sviđa šta vidiš – možda ne trebaš razbijati ogledalo, nego promijeniti sebe.“

Zašto demokratije znaju izgledati smiješno

Francuzi su imali izraz – “ubistvo kroz ismijavanje”. Demokratski lideri, pogotovo na samom početku, često su se činili smiješnima. Nisu imali ni dostojanstvo, ni manire dvorskih aristokrata. Socijaldemokrati koji su preuzeli vlast nakon Prvog svjetskog rata u Njemačkoj i Austriji nisu donosili sliku dostojanstvene vlasti, već su često djelovali kao karikature.

Sjećam se jedne televizijske debate između dva politička lidera u Italiji, gdje su obojica počela citirati stihove pop pjesama kako bi privukli mlađe birače. I iako je scena bila urnebesna, publika je aplaudirala. Možda nam demokratija ne donosi uvijek ozbiljnost, ali donosi slobodu da budemo svoji – pa makar i u svojim nesavršenostima.

Antidemokratske doktrine – zavodljive, ali opasne

Kada se demokratija posrne – a ona to često čini – otvaraju se vrata onima koji misle da su “najbolji”. Oni koji vjeruju da bi manjina trebala vladati većinom, jer tobože “zna bolje”.

Ali ko određuje ko je najbolji? Poljska je izabrala klavirskog virtuoza, ali koliko god on bio genij na klaviru, to ne znači da je znao upravljati državom.

Kada mi je prijatelj iz Venecuele pričao o usponu jednog vođe koji je obećavao sve – od besplatnog školovanja do raja na zemlji – rekao mi je nešto što me zaboljelo: „Nismo ga izabrali jer je znao, nego jer je galamio najglasnije. A kad je došao na vlast, bilo je kasno.“

Sila nikada ne gradi trajnu vlast

Protivnici demokratije često se pozivaju na “snagu”. Kažu – najbolji će zavladati jer mogu. Ali vlast stečena silom, bez pristanka naroda, nikada nije dugotrajna.

Lenjin i Trocki to su vrlo brzo shvatili. Kada su seljaci u Rusiji tražili zemlju, nisu marili za teorije o klasnoj borbi. Htjeli su da oru svoju njivu. Boljševici su morali izabrati: ili prilagoditi svoj program narodu, ili izgubiti vlast. Izabrali su da popuste. I to je bio njihov jedini način da opstanu.

Demokratija i tržišna ekonomija – zašto jedno bez drugog ne ide

U doba globalizacije, kada se svaki proizvod sastoji od dijelova iz pet kontinenata, nijedna zemlja ne može opstati zatvorena u sebe. Demokratija omogućava mir – a mir je preduslov za ekonomsku razmjenu.

Ako bi svaka grupa koja se osjeća superiornom uzela vlast silom, imali bismo stalne građanske ratove. Svako selo bi moralo biti samodostatno. Povratak u srednji vijek. Sjećam se jednog starca iz sela pored Trebinja koji mi je rekao: „Sinko, mi smo u ratu sadili krompir, pravili sir i čekali da ne dođe vojska. A sve što sam imao – stalo je u jednu torbu.“ Takva “autarkija” nije održiva u 21. stoljeću. Potrebni su nam putevi, trgovina, internet – i povjerenje. A to se gradi samo tamo gdje postoji konsenzus, ne strah.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Demokratija nije savršena – ali je korektivna

Demokratija dopušta pogreške – i mogućnost da ih ispravimo. Lideri se mogu smijeniti. Zakoni promijeniti. Kritika je dopuštena. I da, ponekad biramo pogrešne. Ali imamo pravo da ih skinemo s vlasti. Kad sam putovao u Tunis godinu dana nakon Arapskog proljeća, vozač taksija mi je rekao: „Znaš šta je sloboda? Kad možeš opsovati ministra – i ne bojiš se kad ideš kući.“

Zaključak: Vlast bez pristanka nije vlast – to je okupacija

Svako ko želi vidjeti svijet po svojim pravilima, mora prvo osvojiti umove ljudi. A to ne ide metkom, nego riječju. Vjerom. Povjerenjem. Dugoročno, niko ne može vladati protiv volje naroda. Možete ih ušutkati neko vrijeme, ali istina uvijek pronađe svoj put.

Demokratija je glasna, ponekad ružna, često neefikasna – ali je jedini poredak koji priznaje tvoju i moju ljudskost. I dok god imamo pravo da biramo, da se ne slažemo, da kritikujemo i da sanjamo bolje sutra – nismo izgubili.