Znate li zašto je Meša Selimović napustio Bosnu i otišao u Beograd?
Ponekad se pitam koliko jedno srce može izdržati. Koliko nepravdi, koliko razočaranja, koliko boli treba da se nakupi da bi čovjek jednostavno prestao… postojati. Ne govorim ovdje samo o smrti, nego o onom tihoj, nevidljivoj smrti duše, koja se dešava dok tijelo još hoda među nama.
Razmišljam često o Meši Selimoviću. Ne kao o piscu čije smo knjige čitali u školi, ne kao o slavnom imenu koje se pominje uz Ivu Andrića, već kao o čovjeku. O čovjeku koji je volio Bosnu više nego što je to iko mogao shvatiti. I koji je, uprkos svom uspjehu, unatoč slavi i priznanjima, ostao duboko, nepovratno tužan.
Njegova priča nije samo njegova. Prije njega, i Mak Dizdar i Skender Kulenović otišli su sa srcem punim gorčine. I dok ljudi obično umiru od bolesti, starenja, nesreća – oni su umirali od onoga što im je svijet radio. Perfidan udarac u dušu, razočaranje od onih od kojih ste se nadali razumijevanju.
Skenderovo srce, kažu, puklo je nakon što mu je rečeno da je dobitnik NIN-ove nagrade. I kad je stao na tu binu, s vjerom da je, nakon godina truda i borbe, došlo priznanje – rečeno mu je da nagrada ide nekom trećem, prosječnom. To nije bila obična greška. To je bio šamar. Uvreda. I Skender je otišao kući, tiho, povrijeđen, i umro. Srce mu nije izdržalo.
Tada sam počeo da razmišljam: zar je moguće da postoji takva metoda, tako perfidna i bolna, kojom se eliminišu naši najveći ljudi? Zar postoji sistem koji ne trpi istinske mislioce?
Onda je došao red na Mešu.
Onaj tihi, duboki glas boje tuge i istine. Onaj koji je u "Dervišu i smrti" ispisao svu bol jednog naroda. Rekao mi je jednom, s nevjericom u očima: "Možda imaju pravo kada kažu da nisam ništa stvorio." Ja sam zanijemio. Preda mnom je stajao čovjek koji je napisao zbirku „Magla i mjesečina“, a da ništa drugo nije napisao, to bi bilo dovoljno da ga pamtimo kao velikog pisca. A on sumnja u sebe. Toliko su ga osporavali, toliko ga je taj isti narod kojem je dao srce ignorisao.
Taj isti Meša koji je bio partizan, koji je bio pomoćnik ministra, profesor, književnik, borac… sad je sveden na čovjeka kojem čitaju lekcije kao da je nestašan dječak. I to od ljudi bez imena, bez djela, ali s ambicijama koje grizu.
Znao sam tada da ga gubimo. I nisam mogao ništa.
Preselio je u Beograd. Mislili smo – možda će tamo naći mir. Ali Meša nije pripadao Beogradu. Njegova duša je ostala u Bosni, među ulicama Sarajeva, među riječima koje je ispisivao o nama, o našem svijetu. U Beogradu su ga hvalili, tapšali po ramenu, davali mu priznanja. A on je tiho bolovao.
I onda moždani udar.
I onda smrt. Tiha, nenametljiva, kao što je i živio. Zamislite čovjeka čija duša ne može izdržati težinu svijeta. Koji ne zna mrziti, koji ne zna uzvratiti zlobom, pa sve podnosi u sebi. Takvi ljudi stradaju prvi. Jer za mržnju treba snaga, a za ljubav još više. A kad ljubav ne dobije uzvraćaj, kad postane meta, onda se pretvara u bolest.
Tad sam shvatio – nisu nas ubijali metkom. Ubijali su nas šutnjom, odbacivanjem, ignorisanjem. I to ne neprijatelji, nego naši. Ljudi iznutra. Iz vlastitog naroda. I to je najteže.
Jer ne možete vikati. Ne možete reći: „Vi ste me izdali“, jer bi to značilo da govorite protiv svoje zemlje, svog naroda. A kad ne možete reći, kad ne možete ni šaptom, onda se duša guši.
Nekad mi dođe u sjećanje stara priča koju mi je pričala Ruskinja što me učila francuski. Dvije gluhe žene sretnu se na pijaci. Jedna pita: „Kako si, kumo?“, a druga odgovori: „Kupila sam horoza.“ I sve su rekle, a ništa nisu čule.
Tako je i s nama. Govorimo, ali nas niko ne čuje. I sve više vjerujem – nije najveća tragedija kad neko umre. Najveća je tragedija kad umre istina, a niko to i ne primijeti.
