Karate: Put od tajne borilačke vještine iz Okinave do globalnog simbola discipline i poštovanja

Karate Glas Tuzle

Sjećam se svog prvog dana u dojou kao da je jučer bio. Imao sam devet godina i više straha nego samopouzdanja. Moji roditelji su me doveli jer sam bio stidljiv, povučen i previše blag u školi. Nisam znao da će ta drvena sala sa mirisom tatamija postati moj drugi dom, mjesto gdje ću naučiti više o sebi nego na bilo kojem drugom mjestu. Nisam tada znao ni da ću dvadeset godina kasnije stajati u Okinavi, na istom mjestu gdje je karate rođen.

Kako je sve počelo: Okinava i kineski utjecaji

Karate nije nastao u sjaju japanske imperije niti kao vojna disciplina – već na ostrvu Okinava, gdje su mještani morali da se snalaze bez oružja. Još u 14. stoljeću, kroz trgovinu sa Kinom, domaće borilačke tehnike poznate kao “te” spojene su s elementima kung fua. Bio je to tihi susret kultura, koji će pokrenuti borilačku revoluciju.

Ovaj spoj nije bio rezultat političkih dogovora, već potrebe običnog čovjeka da se zaštiti. Kad god uđem u razgovor sa starim majstorima, uvijek ponavljaju isto: “Karate je rođen iz potrebe, a ne iz agresije.”

Karate Glas Tuzle

Satsuma invazija: Kad oružje postane luksuz

U 17. stoljeću, japanski klan Satsuma je zabranio svako oružje na Okinavi. Seljaci su ostali bez mogućnosti odbrane. I tu nastaje prekretnica: svakodnevni alati – štap (bo), mlatilica za rižu (nunchaku) – postali su oružja. Goloruki karate postao je vještina preživljavanja.

Sjećam se razgovora sa senseijem u malom selu u Shuriju koji mi je rekao: “Nismo mi birali karate. On je izabrao nas – jer nismo imali drugo.” Ta jednostavna rečenica nosi težinu cijele filozofije ove borilačke vještine.

Gichin Funakoshi – otac modernog karatea

Ako postoji jedan čovjek kome dugujemo što karate nije ostao skrivena praksa unutar okinavskih porodica, to je Gichin Funakoshi. Godine 1922. poveo je karate u Tokio. Ono što me fascinira kod Funakoshija nije samo to što je formalizirao Shotokan stil, već njegova filozofija. Karate je za njega bio način samorazvoja, a ne borbe.

Karate Glas Tuzle

Često se sjetim njegove izreke: “Pravi cilj karatea nije pobjeda ili poraz, već usavršavanje karaktera onoga koji ga prakticira.” Kada sam prvi put pročitao tu rečenicu, imao sam 17 godina i upravo izgubio prvi važan meč. Tog dana sam prvi put shvatio – karate je više od sporta. To je životna škola.

Od školskih sala do svjetskih pozornica

Tridesetih godina prošlog stoljeća, karate postaje dio japanskog školskog programa. Kroz vježbanje kate – precizno uređenih formi – djeca su učila kontrolu, poštovanje, disanje i fokus. Karate više nije bio samo tehnika, već i sredstvo odgoja.

Nakon Drugog svjetskog rata, sve se promijenilo. Američki vojnici su karate ponijeli sa sobom, japanski majstori su počeli putovati svijetom – i vještina koja je nekad bila tajna, postala je planetarni fenomen. Shotokan, Goju-ryu, Kyokushin... svaki stil nosi svoje posebnosti, ali srž je uvijek ista: disciplina, poštovanje, ustrajnost.



Karate Kid i istina iza filma

Osamdesetih, film "Karate Kid" promijenio je percepciju mnogih. Milioni su pohrlili u dojoe inspirisani gospodinom Miyagijem. I sam sam bio jedan od njih. No prava vrijednost tog filma nije u borbama – već u lekcijama između njih. U svakom “wax on, wax off” krije se prava istina karatea: ponavljanje, posvećenost, vjera u proces.

Olimpijske igre: trenutak slave, ali i izazova

Godina 2021. bila je istorijska – karate je prvi put postao olimpijski sport. Sjećam se osjećaja ponosa dok sam gledao takmičenja iz Tokija. No, istovremeno, među starijim majstorima osjetio sam tihu zabrinutost: hoće li sport uništiti duh karatea? Hoćemo li postati fokusirani na poene, a zaboraviti filozofiju?

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Više od sporta: način života

Za mene, karate je naučio kako da ostanem miran kad svi oko mene gube glavu. Naučio me kako da ne uzvratim udarac kad mi je ego ranjen, nego da udahnem, sagledam i odlučim svjesno. Naučio me kako da poštujem – i slabijeg, i jačeg, i onog koji me ne razumije.

Kada danas ulazim u dojo, ne radim to da bih pobijedio nekoga. Radim to da bih se podsjetio ko sam. Da ostanem prizemljen, zahvalan i fokusiran.

Zaključak:

Karate nije borilačka vještina. On je put. Put koji je krenuo iz malih sela Okinave, prošao kroz ratove, škole, olimpijske dvorane i stigao do našeg srca. Ako ga prakticiraš kako treba – nikad ga nećeš napustiti, jer će ti zauvijek ostati u umu, tijelu i duhu.

Napiši članak za Glas Tuzle!Imaš ideju ili vijest za nas? Postani naš autor!
Kontaktiraj nas