Charles Bukowski: Glas margine i književni haos ispod holivudskih svjetala
Bilo je to jedno sparno julsko poslijepodne u Los Angelesu kada sam prvi put u ruci držao primjerak Bukowskijevog Poštanskog ureda. Bio sam tada mladi književni kritičar u pokušaju, a njegova proza me doslovno ošamarila. Do tada nisam znao da pisana riječ može toliko mirisati na alkohol, znoj, usamljenost i beznadežnu iskrenost.
Charles Bukowski, rođen 1920. godine u Njemačkoj, nije bio običan pisac. Bio je čovjek u sukobu sa svijetom – s autoritetima, normama i, najviše, sa samim sobom. Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno siromaštvom i nasiljem, a mladost dugim periodima otuđenja i samoprezira. Kada god pomislim na njega, sjetim se i svog ujaka, koji je poput Bukowskog provodio dane u polumračnim kafanama, citirajući stihove koje niko nije tražio da čuje.
Alkohol kao saputnik i neprijatelj
Bukowskijeva veza s alkoholom nije bila samo porok – bila je to simbioza. Još od trinaeste godine, čašica mu je bila zaklon i muza. Pisao je o alkoholu ne samo kao navici, već kao načinu razmišljanja. I sam sam jednom, u pripitom kasnonoćnom razgovoru sa starijim piscem u Berlinu, čuo rečenicu: "Bez čaše, Bukowski bi bio tek još jedan izgubljeni radnik na liniji."
Naravno, taj saputnik imao je svoju cijenu. Bukowski je bolovao od čira, imao je unutrašnja krvarenja i konačno – leukemiju. Njegovo tijelo trpjelo je ono što njegova duša nije znala da artikuliše drugačije nego kroz stihove.
Ljubav kao inspiracija i pakao
Kada pišem o Bukowskiju, ne mogu zaobići žene u njegovom životu. Jane Cooney Baker, Barbara Fry, Francis Elizabeth Dean – sve su one bile više od ljubavi. Bile su mu ogledala, tamnice i izvor inspiracije. Njihove svađe, pomirenja, čak i nasilje, postali su dio njegove poetike. Jednom sam, tokom razgovora s kolegicom iz New Yorka, saznao da je Jane bila uzor za mnoge njegove najpotresnije stihove. Kažu da je posljednje stihove o njoj napisao u suzama.
Henry Chinaski: Lik koji nije samo fikcija
Njegov alter ego Henry Chinaski nije samo književni trik – to je bio Bukowski bez filtera. Kroz njega je govorio o pošti, barovima, ženama, pisanju i smrti. Bilo je trenutaka kada sam, čitajući Chinaskijeve ispovijesti, osjećao da čitam vlastite misli iz najmračnijih dana svoje karijere. Nije bilo uljepšavanja, nije bilo metafora. Samo krvava istina.
Ključna prekretnica: Partnerstvo sa Johnom Martinom
John Martin iz izdavačke kuće Black Sparrow Press bio je čovjek koji je prepoznao dragulj u prljavštini. Dao je Bukowskiju priliku da napusti poštanski ured i živi od pisanja. Taj trenutak bio je presudan, kao kada vam neko konačno otključa vrata za koja niste ni znali da ste zaključani iznutra. I sam sam jednom imao sličnu podršku – kada me urednik prihvatio uprkos mom “previše iskrenom stilu pisanja”.
Kasnija stabilnost: Ljubav sa Lindom Lee Beighle
Linda je bila Bukowskijev mir u haosu. Njihov odnos bio je daleko od savršenog, ali u njegovim posljednjim godinama, upravo je ona bila uz njega. Pomogla mu je da se odvikne od najgorih navika, da pronađe smirenje koje nikada ranije nije imao. Njihova ljubav pokazuje da čak i najtvrđi muškarci kriju potrebu za nježnošću i stabilnošću.
Nasljeđe koje provocira i inspiriše
Bukowskijev uticaj je ogroman, ali nije bez kontroverzi. Njegove pjesme i proza slave brutalnu iskrenost, ali su često kritikovani zbog mizoginije i nasilnih slika. Danas, kada se sve više piše iz perspektive etičnosti i društvene odgovornosti, njegov stil je predmet debate. Ali jedno je sigurno – niko ne ostaje ravnodušan nakon što pročita njegove riječi.
{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}Zaključak: Bukowski kao simbol nesavršenog genija
Charles Bukowski nije bio svetac. Bio je alkoholik, grubijan, ranjeni čovjek s tipkaćom mašinom. Ali je i pisao kao niko prije njega. Njegove riječi bole jer su istinite. Njegova djela traju jer govore o onome što većina nas skriva. I možda je upravo zato njegov trag u američkoj književnosti neizbrisiv – jer nas tjera da pogledamo unutra, ma koliko to bilo neugodno.
Ako ste ikada voljeli iskrenu književnost, onu koja ne laže, koja ne mazi ego i ne igra po pravilima – Bukowski je pisac kojeg nećete zaboraviti.
