Wolfgang Amadeus Mozart - izazovi opere "Titovo milosrđe"

Uvod: Kako sam otkrio “Titovo milosrđe”

Ne mogu zaboraviti trenutak kada sam prvi put sjeo u bečku Državnu operu i čuo prve taktove Mozartove opere La clemenza di Tito. Bilo je to 2019. godine, u jednom od onih spontanih putovanja gdje niste sigurni šta vas više očarava – grad, ljudi ili muzika. Nisam znao šta očekivati. 

Uvijek sam više volio Don Giovannija ili Figarov pir. Ipak, nešto me nagnalo da kupim kartu i dam šansu operi za koju sam dotad samo čuo da je “manje popularna”. Na kraju večeri, srce mi je bilo ispunjeno – glazba, tema praštanja, ljudska slabost i veličina – sve me dotaklo dublje nego što sam očekivao.

Mozart i njegovo posljednje desetljeće: Sedam opernih bisera

U posljednjem desetljeću svog života (1781–1791), Wolfgang Amadeus Mozart stvorio je sedam velikih opera koje danas čine srž svjetskog opernog repertoara. 

Među njima su:

• Dva Singspiela: Otmica iz saraja (1782) i Čarobna frula (1791),

• Tri opere buffe: Figarov pir (1786), Don Giovanni (1787) i Così fan tutte (1790), u suradnji s libretistom Lorenzom da Ponteom,

• Dvije opere serije: Idomeneo (1781) i La clemenza di Tito (1791).

Ove posljednje dvije često su bile zanemarene u usporedbi s popularnijim djelima, ali danas doživljavaju renesansu, pogotovo zahvaljujući novim režijama i muzikološkim istraživanjima.

Priča o caru Titu i poruci milosrđa

La clemenza di Tito, praizvedena 6. septembra 1791. godine u Pragu, komponirana je povodom krunidbe cara Leopolda II. za kralja Češke. Libreto Pietra Metastasija, preuzet iz 1730-ih, slavi plemenitost rimskog cara Tita (79–81. n.e.), čovjeka koji je znao oprostiti čak i onima koji su mu željeli smrt.

I upravo ta ljudska dubina, sposobnost za praštanje, ono je što ovu operu čini bezvremenskom. I sam Mozart je u vrijeme narudžbe bio pod pritiskom – imao je i drugih obaveza, a prvobitno je narudžba bila ponuđena Antoniu Salieriju, koji ju je odbio. Unatoč vremenskom pritisku, Mozart je stvorio djelo koje i danas izaziva emocije.

Zanimljivosti s praizvedbe i prvi utisci

Na praizvedbi su nastupili tenor Antonio Baglioni, kastrat Domenico Bedini kao Tito, te sopranistica Maria Vincenza Marchetti Fantozzi. Iako se carska supruga Marija Luisa navodno izrazila o djelu kao o “njemačkoj svinjariji”, te riječi nisu dokumentirane sve do druge polovice 19. stoljeća. Kritika je dugo bila podijeljena. Ali jedna stvar je jasna – Titovo milosrđe nikada nije bilo djelo koje ostavlja ravnodušnim.

Lični doživljaj iz Zagreba: Nezaboravna izvedba

Moj otac, koji je bio muzičar amater i zaljubljenik u klasičnu muziku, često mi je pričao o jedinoj hrvatskoj koncertnoj izvedbi Titusa iz marta 1983. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. On je bio tamo, kao član hora. Opisivao mi je atmosferu – tišinu publike tokom dueta Vitellije i Sesta, dramatičnost orkestra pod palicom Uroša Lajovica i moćne glasove Vlatke Oršanić i Dunje Vejzović. Kaže da je te noći naučio više o ljudskoj snazi i slabosti nego ikad prije.

Povratak na velike svjetske pozornice

Od 1960-ih i posebno 1970-ih, opera La clemenza di Tito doživljava repertoarnu rehabilitaciju. Istaknuta imena kao što su Jean-Pierre Ponnelle, koji je snimio i filmsku verziju 1980. godine, te dirigenti poput Karla Böhma, donijeli su ovo djelo široj publici. Bärenreiterovo izdanje iz 1970. godine postaje referentna partitura.

Velike operne kuće – Covent Garden, Metropolitan Opera, milanska Scala, pa i Bečka državna opera – redovno postavljaju ovu operu. Samo u Beču, Tito je imao premijere 1977., 1991., 2012. i obnovu 2023. godine. To jasno govori o sve većem interesu publike i stručnjaka.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Zašto je “Titovo milosrđe” danas važnije nego ikad?

U vremenu kada se društvo sve više polarizira i zaboravlja vrijednosti dijaloga, praštanja i razumijevanja, poruka La clemenza di Tito dolazi kao melem. Titova sposobnost da oprosti čak i Sestu, koji je sudjelovao u uroti protiv njega, poruka je humanosti i veličine duha.

Možda zato ova opera danas ima toliku snagu. Jer podsjeća da vođa ne mora biti okrutan da bi bio snažan. Da je milosrđe najuzvišeniji oblik vlasti.

Zaključak: Vrijeme je za Titov povratak na balkanske scene

Iako je La clemenza di Tito samo jednom izvedena u Hrvatskoj i nikada scenski postavljena na ovim prostorima, došlo je vrijeme da se to promijeni. Imamo pjevače, dirigente, scensku umjetnost i publiku koja je spremna za ovakvo djelo.

Kada sam izlazio iz bečke Državne opere te večeri, ne samo da sam bio ganut, nego sam osjećao duboku potrebu da se o ovoj operi više govori i kod nas. Jer ako nas umjetnost ne podsjeti na snagu praštanja – ko će?