Wolfgang Amadeus Mozart - izazovi opere "Titovo milosrđe"

U 19. stoljeću ustanovljen je recepcijski kanon Mozartovih sedam velikih opera praizvedenih u posljednjem desetljeću skladateljeva života (1781–1791), koje danas sve imaju sigurno mjesto u svjetskom opernom repertoaru. Među njima dvije su opere serije – Idomeneo (1781), prvo Mozartovo neupitno operno remek-djelo, zapravo djelo sui generis u svojem sučeljavanju talijanske i francuske tradicije, i Titovo milosrđe (1791); dva Singspiela, dakle njemačke opere s govorenim dijalozima – Otmica iz saraja (1782) i Čarobna frula (1791); te tri opere buffe s libretima Lorenza da Pontea – Figarov pir (1786), Don Giovanni (1787), u užem žanru dramma giocoso (s komičnim, ozbiljnim i likovima srednjega karaktera, kakav je i naslovni) i Così fan tutte (1790). 

Nakon što je sredinom 19. stoljeća pretežno iščeznula iz repertoara, u kojem su Figarov pir, Don Giovanni i Čarobna frula uvijek imali povlašteno mjesto, recepcijsku rehabilitaciju najduže je čekala opera Titovo milosrđe (La clemenza di Tito), čiji je veliki promicatelj u desetljeću Mozartove smrti bila skladateljeva udovica Constanze, i koja je bila prva Mozartova opera postavljena u Londonu (1806).

Budući da je ovo jedina od sedam spomenutih Mozartovih opera koja u našim kazalištima nikad nije uprizorena (najkasnije se pojavio Idomeneo, u zagrebačkom HNK-u 2003; dirigent predstave Nikša Bareza zalagao se i za postavljanje te opere 1991. na Splitskom ljetu, što naposljetku nije realizirano),

obnovu Titova milosrđa u Bečkoj državnoj operi u rujnu ove godine koristim kao povod za skretanje pozornosti, u kraćim crtama, na djelo samo.

Operu praizvedenu u Pragu 6. rujna 1791. u povodu krunidbe cara Leopolda II. za češkoga kralja, s prigodnim predloškom (libreto Pietra Metastasija iz 1730-ih slavi milosrdnost rimskoga cara Tita, Vespazijanova sina, koji je vladao 79–81. godine, i s kojim je Leopold za života bio uspoređivan), Mozart je skladao tek nakon što je prezaposleni Antonio Salieri odbio narudžbu. Na praizvedbi, kojom je ravnao skladatelj, u trima središnjim od šest uloga nastupili su tenor Antonio Baglioni (ranije prvi Don Ottavio u Don Giovanniju), sopranistica Maria Vincenza Marchetti Fantozzi i sopranski kastrat Domenico Bedini kao Tito (Tit), Vitellia (Vitelija) i Sesto (Sekst), pri čemu potonju ulogu obično tumače mezzosopranistice. 

U nedostatku domaće kazališne recepcije u ovom se tekstu daje prednost izvornim imenima likova u libretu nad oblicima koji bi odgovarali našoj tradiciji prilagođavanja imena Rimljana. Mozartova se opera nije svidjela carskoj supruzi Mariji Luisi, o čemu svjedoči njezino sačuvano pismo, ali su joj navodne riječi da je djelo „njemačka svinjarija“ (una porcheria tedesca), zabilježene tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Dugo stereotipno i s nedostatnim uvidom u povijest opere kraja 18. stoljeća opisivana kao stanovit promašaj, djelo koje je veliki skladatelj skladao na brzinu i protiv svoje volje u vremenu kad je opera seria navodno već bila na izdisaju, opera Titovo milosrđe prepoznata je kao jedno od važnih ostvarenja glazbenoga kazališta, pri čemu se u nizu Mozartovih opera serija, započetom Mitridatom (1770), ipak Idomeneu u pravilu daje prednost. Povijest recepcije opere detaljno opisuje muzikolog John A. Rice u knjizi W. A. Mozart: La clemenza di Tito (1991) iz serije Cambridge Opera Handbooks (u kojoj su objavljene knjige i o šest drugih Mozartovih velikih opera).

Početak repertoarne rehabilitacije i vraćanja povjerenja u izvorni oblik djela (nasuprot pokušaju adaptacija partiture kako bi se nadomjestili njegovi navodni nedostaci) intenzivnije se odvijao koncem 1960-ih i početkom 1970-ih godina (Bärenreiterovo kritičko izdanje partiture, koje je uredio Franz Giegling, pojavilo se 1970), u čemu je istaknutu ulogu imao redatelj Jean Pierre-Ponnelle, koji je autor i filmske inačice opere iz 1980.

Još je u 1971. godine objavljenoj glasovitoj knjizi Klasični stil: Haydn, Mozart, Beethoven (predgovor iz 1970) Charles Rosen, sumnjičav kad je životnost opere serije u pitanju, pisao: „Napisano (istina, u žurbi) u vremenu kad je Mozart skladao neke od svojih najvećih kompozicija, djelo je to iznimne draži, ali i rijetko iskupljene dosade. Slušao sam njegovu izvedbu, ali nikad ga nisam vidio i ne mogu vjerovati da bi ga i najveća režija mogla spasiti. La clemenza di Tito ima sva obilježja Mozartovih najboljih djela – njegova je glazba [ovdje] uvijek prelijepa – ali teško je reći koliko je nezaboravna. Mozart je uistinu bio sposoban prenijeti tragediju u svojim dramskim djelima, ali u komičnoj operi – operi buffi i Singspielu“.

Rosen tada ne bi povjerovao da će Titovo milosrđe u izvornom ruhu postati uobičajen repertoarni naslov u najvećim opernim kućama kao što su londonska Kraljevska operna kuća / Covent Garden (premijere 1974, 2000, 2002. i 2021), njujorška Opera Metropolitan (premijera 1984, posljednja obnova te inscenacije 2019), milanska Scala (1990) i Bečka državna opera (premijere 1977, 1991. i 2012; posljednja obnova 2023), na festivalima kao što su Salzburške svečane igre (premijere 1976, 1988, 1992, 2003. i 2017) te u diskografiji (među prvim je cjelovitim snimkama, s manjim skokovima u secco recitativima, ona koju je izdao Deutsche Grammophon 1979. pod ravnanjem Karla Böhma, koji je snimio svih sedam Mozartovih velikih opera).

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

U Hrvatskoj je djelo predstavljeno samo jednom i to koncertno. Izvedbom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu u ožujku 1983, kada je opera dana pod naslovom Titus, ravnao je Uroš Lajovic, svirali su Zagrebački simfoničari RTZ-a (danas Simfonijski orkestar HRT-a), a pjevači solisti bili su Jovo Reljin (Tito), Vlatka Oršanić (Vitellia), Dunja Vejzović (Sesto), Aleksandra Ivanović (Annio/Anije), Branka Beretovac (Servillia/Servilija) i Ivan Sancin (Publio/Publije). Sudeći po popisu izvedenih brojeva tiskanu u programskom listu, nekoliko njih iz II. čina opere bilo je izostavljeno.