Želite savršeno mjesto za vikend putovanje? Posjetite Veronu!

Neki gradovi vam uđu pod kožu, ali Verona… Verona vam uđe pravo u srce. Prvi put sam je posjetio 2009. godine, na proputovanju prema Veneciji. Tada nisam ni slutio da ću se svakih par godina vraćati kao ptica selica na isto mjesto, jer sam tu – u srcu Verone – prvi put istinski shvatio koliko jedna ulica, jedan pogled s mosta ili tišina jednog trga mogu govoriti o ljudskoj duši.

Romeo, Julija i šapat vječne ljubavi

Naravno, svi znaju da je Verona grad Romea i Julije. Iako je njihova priča izmišljena, osjećaj dok stojite ispod Julijinog balkona je sve samo ne lažan. Prisjetim se tada Ane, djevojke iz Sarajeva koju sam te 2009. upoznao baš tu, dok smo oboje gledali prema tom poznatom balkonu. Nismo postali Romeo i Julija – ali jesmo popili najbolji espresso u njenom omiljenom kafiću iza ugla. I to je ljubav, zar ne?

U dvorištu Julijine kuće nalazi se bronzana statua koju hiljade ljudi svakodnevno dodiruje s nadom u sreću u ljubavi. I ja sam, priznajem, dodirnuo Julijinu ruku – više iz poštovanja prema priči nego praznovjerja. I svaki put kad se vratim, volim šutke posmatrati zaljubljene parove kako ostavljaju lokote na željeznim rešetkama, kao zakletve protiv zaborava.

Piazza Bra i Arena – gdje prošlost odzvanja

Verona počinje na Piazza Bra. To nije samo trg. To je pozornica na kojoj vrijeme igra bez kraja. Na sredini stoji Arena – rimski amfiteatar iz 1. stoljeća. Jedne ljetne večeri, sjedio sam visoko na kamenom sjedištu i slušao „La Traviatu“. Bez mikrofona. Samo ljudski glas, kamen i zvijezde. Ako postoji magija, onda je to to. Arena nije građevina – to je duša u kamenu.

Via Mazzini – gdje moderna moda susreće antičku eleganciju

Od Arene vodi najpoznatija trgovačka ulica – Via Mazzini. Butici, svjetla, parfemi, smijeh… Svaki korak po sjajnim pločama ove ulice je kao hodanje po luksuznom zrcalu prošlosti i sadašnjosti. Moja prijateljica Martina, inače vodič iz Udina, uvijek kaže da se u ovoj ulici osjećate kao glumac u filmu, i to nije daleko od istine.

Piazza delle Erbe – srce Verone

Kada dođete do Piazza delle Erbe, udahnete dublje. Tu miriše voće s tezgi, vino iz čaša i prošlost iz fasada. Okruženi ste renesansnim palačama, a na sredini trga stoji fontana Madone Verona. Pogledajte gore – Torre dei Lamberti. Ima 84 metra. Popnite se. Nemojte oklijevati. Pogled s vrha – Verona u 360 stepeni – je onaj trenutak kada vam zastane dah, a ne znate zašto.

Trg Piazza dei Signori i Dante koji gleda u daljinu

Kroz prolaz Arco della Costa, gdje visi ogromna kitova kost (da, dobro ste pročitali), stižete do trga Piazza dei Signori. U njegovom središtu stoji kip Dantea, zamišljen i ponosit, kao da još uvijek promišlja stihove „Božanstvene komedije“. I ne, nisam poeta, ali sam tamo, jednom u zimu 2017, satima sjedio ispod tog spomenika, pišući razglednicu nekome ko nikada nije pročitao ono što sam napisao.

Crkve koje nose dušu grada

Crkva sv. Anastasije… ne može se opisati, mora se doživjeti. Gotika u svom najsnažnijem izdanju. Crvene cigle, visoki lukovi, miris tamjana i svijeća. Slično je i s katedralom Duomo – koja je zapravo kompleks nekoliko objekata: crkve, muzeja, klaustra… I svako od tih mjesta vam priča drugačiju priču, šapatom kroz zidove.

Corso Porta Borsari i Corso Cavour – staze kroz stoljeća

Corso Porta Borsari – elegantna, tiha, a tako moćna. Prolazite kroz rimska vrata i osjećate se kao putnik kroz vrijeme. Corso Cavour pak vodi kroz niz palača koje su svjedoci bogate prošlosti. Palazzo Bevilacqua i Canossa – oba remek-djela arhitekture. U njima danas ne žive plemići, ali duh onih vremena itekako živi.

Castelvecchio – tvrđava što priča historiju

Castelvecchio… Kada stojite na njegovim zidinama i gledate prema rijeci Adige, jasno vam je zašto je ovaj dvorac bio srce obrane grada. Danas je muzej, ali duh viteštva još uvijek lebdi u njegovim hodnicima. Kad sam prvi put došao tamo, čuo sam vodiča kako kaže: „Verona je grad koji se nikada ne predaje, baš kao Castelvecchio.“ I bio je u pravu.

Mostovi koji spajaju više od obala

Ponte Pietra i Ponte Scaligero su dva lica iste priče. Jedan je starorimski, drugi srednjovjekovni. Na oba sam šutke stajao, gledao rijeku i mislio o svemu i ničemu. Na Ponte Pietri sam jednom slučajno zatekao stariji par iz Brazila. Držali su se za ruke i rekli mi da dolaze ovdje svake pete godine, na godišnjicu braka. „Zato što ovdje ljubav diše“, rekli su.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Verona – više od grada

Verona nije samo destinacija. Ona je priča. Prilika da se zaljubite – u grad, u nekoga, ili u sebe. Ovdje prošlost ne leži mrtva pod prašinom muzeja, već hoda ulicama, sjedi u kafićima, šapuće s balkona i smije se s prozora. I zato, ako mene pitate, nemojte je samo posjetiti. Dozvolite joj da vas zadrži. Kao što je zadržala mene.