Ikone grada na zrnu soli - vidimo se kod Ismeta i Meše!

U svakom gradu postoji jedno mjesto koje ima srce. Ne zgradu. Ne spomenik. Već puls, dušu, ritam razgovora i koraka. U Tuzli, tom gradu na soli, to mjesto je – korzo. Ako ikad kažete da ćete se s nekim sresti “na šetalištu”, mogli bi vas pogledati zbunjeno. Ali kad kažete “vidimo se na korzu”, sve postaje jasno. Nema potrebe za dodatnim objašnjenjima – zna se gdje se staje, zna se gdje se čeka, zna se gdje se voli.

Kod Meše i Ismeta: Mjesto susreta i tišine

Prvi put sam čuo za “kod Meše i Ismeta” od jedne djevojke koju sam sreo u Panonskim jezerima prije skoro deset godina. Bilo je vruće augustovsko poslijepodne, a ona je sa flašom hladne vode u ruci rekla:

“Vidimo se večeras kod Meše i Ismeta. Ako kasnim, znaćeš gdje sam.”

Tada nisam znao ni da su to skulpture, ni da su u pitanju dvije najveće kulturne figure koje je Tuzla ikad iznjedrila. Stajao sam ispred njih sat vremena, dok se grad polako punio večernjom svježinom, i posmatrao kako ljudi s osmijehom zastaju, sjede, slikaju se, šapuću. Meša, ozbiljan, ukočen, sa knjigom u ruci. Ismet, nonšalantan, oslonjen na stub. Umjetnik i mislilac. Skulpture koje više ne djeluju kao hladni bronzani komadi, već kao živi ljudi. Tu, među nama.

Rad kiparice Marije Ujević Galetović je više od pukog spomeničkog čina. To je život u prostoru. To je susret dvije sudbine. Dvoje ljudi koji su, iako različiti u izrazu, nosili istu unutrašnju težinu svog vremena.

Meša Selimović: Čovjek sa dvije pripadnosti i jednim velikim bolom

U Mešinoj sobi u Domu književnosti proveo sam jedno kasno jesenje popodne, dok je vani padala ona tiha kiša što natapa grad kao melanholiju. Listao sam njegove rukopise, dodirivao stranice požutjelih izdanja i gledao crno-bijele fotografije jednog čovjeka koji je uvijek bio između – između porijekla i opredjeljenja, između prošlosti i sumnje, između kazne i oprosta.

Njegove riječi iz autobiografije “Sjećanja” uvijek me vraćaju u ravnotežu: “Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin…”

Jedan književni kritičar mi je jednom rekao da je Mešina rečenica “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?” najdublja filozofska misao napisana na našem jeziku. I vjerujte, nije pogriješio. U toj sirovosti krije se suština čovjeka koji zna da život ne oprašta čekanje.

“Derviš i smrt” nije samo roman o vjerskoj potrazi i unutrašnjem preispitivanju. To je Mešina ispovijest. Njegov brat Šefkija, koji je strijeljan jer je pokušao pomoći svojoj trudnoj ženi, bio je rana koju nikad nije zacijelio. Pisanje tog romana bilo je, rekao bih, njegov način da se pogleda u ogledalo i kaže: “Jesam li učinio dovoljno?”

Ismet Mujezinović: Slikar naroda, slikar vremena

Ismeta sam upoznao samo kroz njegove slike. A one govore više nego bilo koji razgovor. U njegovoj kući u Klosterskoj ulici, u ateljeu koji danas nosi njegovo ime, proveo sam sate gledajući „Autoportret sa spomenicom”. Tu je Ismet, polugol, ranjiv, sa ordenom zabodenim u grudi – kao da pita: “Da li nas odlikovanja spašavaju ili povređuju?”

Ismet je, za razliku od Meše, imao mirniji životni tok, ali jednaku dubinu. Nakon akademije u Zagrebu, studija u Parizu i rata provedenog u NOB-u, vratio se u Tuzlu i ostao. Tu je živio, stvarao i izgradio ono što danas znamo kao Međunarodnu galeriju portreta.

Bio sam prisutan na izložbi njegove ostavštine 2014. godine. Jedan djed je držao svog unuka za ruku i govorio mu:

“Ovaj čovjek je nas slikao. Ne kraljeve. Ne ministre. Nas.”

I to je bila istina. Ismet nije slikao radi slave, već radi memorije. Njegovi portreti rudara, majki, boraca, djece – to su stranice našeg kolektivnog dnevnika. Bojama je ispisivao ono što nismo smjeli reći riječima.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Galerija kao hram sjećanja

Međunarodna galerija portreta, koju je Ismet osnovao s Mevludinom Ekmečićem, danas je jedna od rijetkih institucija u Bosni i Hercegovini koja se ozbiljno bavi portretima. U njenim zbirkama čuva se više od 5000 djela – od likova Tita do anonimnih građana čija je lica Ismet izvukao iz tame svakodnevice.

Kada prođete kroz te hodnike, ne osjećate se kao u muzeju. Osjećate se kao u velikom porodičnom albumu. Svi ti ljudi vas gledaju. Kao da govore: “Mi smo bili ovdje. Mi smo Tuzla.”

Zaključak: Korzo kao pozornica duše

Tuzlansko korzo nije samo gradska šetnica. To je scenski prostor života. Tu se izlazi da se pokaže nova frizura, da se vidi koga nema, da se raspravlja o Meši, o Ismetu, o raji, o politici, o rudarima, o večernjoj kiši i jutarnjoj kafi.

Kod Meše i Ismeta ne sastajemo se samo mi, ljudi od krvi i mesa. Tu se sastaju i naši duhovi, naše prošlosti, naši snovi i dileme. Tu stoje Meša, zamišljen, kao da pita “zašto?”, i Ismet, naslonjen, kao da kaže “zato”.

U jednom gradu punom soli, tuge, boje i riječi – to je srce. I tamo treba stati, na tren, i biti. Jer korzo u Tuzli nije mjesto. Korzo je stanje duha.