Tuzla, bosanskohercegovački dragulj sa bogatim kulturno-historijskim naslijeđem
Da mi je neko prije petnaest godina rekao da će moj najveći profesionalni izazov, ali i najdublje emotivno putovanje, početi u srcu Bosne, u jednom tihom, skromnom gradu koji se zove Tuzla – ne bih mu vjerovao. A danas, nakon godina istraživanja, pisanja, putovanja i života među ljudima koji su doslovno iznikli iz soli, mogu reći: Tuzla je grad koji vas zauvijek promijeni.
Koraci u mulju prošlosti: Prvi tragovi neolita u srcu grada
Sjećam se tog popodneva kad sam prvi put stao na Sonin trg, gdje su danas fontane i gradski duh, a nekad su u tavi ključale kapi slane vode. Arheolog Mehmedović, čije sam timove godinama pratio na brojnim iskopavanjima širom Balkana, rekao mi je tihim glasom:
“Ovdje, ispod tvojih nogu, nalazili su se prvi posude za isparavanje slane vode. Prva so Evrope. Doslovno.”
Ono što većina ljudi ne zna, a što me kao stručnjaka fascinira, jeste da je upravo Tuzla dom najstarijeg sojeničkog naselja u Evropi, i to ne iz doba gvožđa, kao mnoga druga, već iz samog neolita – mlađeg kamenog doba. To znači da su ljudi ovdje živjeli, kuhali, i – topili so, hiljadama godina prije nego što je Rim imao svoje terme, ili London svoje mostove.
Pronađene posude za isoljavanje – keramika sa ostacima kristala – dokazuju da su neolitski ljudi ovdje eksploatisali slanu vodu i koristili so ne samo za hranu, nego vjerovatno i za očuvanje mesa, liječenje rana, pa čak i u ritualne svrhe. To mijenja sve što znamo o civilizacijskom razvoju ovog dijela svijeta.
Tuzla: Grad koji neprekidno traje
Postoji nešto gotovo romantično u činjenici da je neolitsko naselje otkriveno u samom centru današnje Tuzle. Rijetki su gradovi na svijetu koji mogu s takvom sigurnošću reći: “Ovdje je čovjek živio bez prekida hiljadama godina.” Tuzla nije nastala. Ona je rasla, mijenjala se, ali nikad nije prestala disati.
Upravo zato sam znao da je moj dokumentarac o Tuzli morao početi rečenicom koju mi je rekla jedna starica na Klosterskom brijegu:
“Mi ovdje ne živimo samo u sadašnjosti. Mi hodamo preko vremena.”
So: Dar Panonskog mora
Geolozi će vam reći da je so ostala kao ostatak Panonskog mora, koje se povuklo s ovih prostora prije više od deset miliona godina. A Tuzlaci će vam reći, s osmijehom i dozom ponosa: “Mi živimo na zrnu soli.”
I to nije metafora. Doslovno – stotine miliona tona kamene soli leže ispod temelja ovog grada. To “zrno soli” bilo je razlog i blagoslova, i prokletstva – jer kako je sol podizala Tuzlu kroz historiju, tako ju je i spuštala.
Od Osmanlija do francuskog dvora: So kao izvozni brend
Organizovana eksploatacija soli počinje pod Osmanlijama. Godine 1476. modernizovan je prvi soni bunar, a već 1477. Tuzla je proglašena “carskim hasom”. Na Soninom trgu kuhalo se i do 80 tava dnevno, a miris isparene soli širio se sokacima sve do džamije.
No, ono što me iznenadilo u arhivu Bečkog dvora jeste činjenica da je francuski kralj Luj XIV naručivao upravo tuzlansku so za svoju kuhinju. Bila je to tada luksuzna roba, čista i snažna, i prepoznata i van granica Osmanskog carstva.
Tuzla pod Austro-Ugarskom: Početak industrijalizacije i – tonjenja
Kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, nije to bila samo politička odluka. Bio je to potez u korist industrije – a među resursima koji su ih zanimali, tuzlanska so je zauzimala vrh liste.
Prva moderna solana otvorena je 1885. u Simin Hanu, čime je počela prava industrijska proizvodnja. Bio je to novi početak, ali i tiha opasnost. U želji za što većom eksploatacijom, slana voda je nemilosrdno crpljena, bez adekvatne kontrole.
Posljedice? Početkom 20. stoljeća grad je počeo tonuti. Prvo neprimjetno, a onda sve brže. Ulice su pucale, kuće se naginjale, podrumi nestajali. Kulminacija je došla 1970-ih, kada je tonjenje postalo ozbiljan urbanistički i sigurnosni problem.
Ime koje nosi historiju
Tuzla nikada nije bila običan toponim. Kroz vjekove, ime grada uvijek je bilo vezano za ono što ga je hranilo – so. Grci su ga zvali Castron de Salenes – grad solana. Rimljani – Ad Salinas. Južnoslaveni – Soli. Arapi – Memlehatejn. Turci – Tuz, i konačno – Tuzla, što na turskom i znači solana. Rijeka Jala, koja i danas protiče kroz grad, nosi ime koje potiče od grčke riječi halos, što znači – so. Ništa u ovom gradu nije slučajno. Ni voda. Ni kamen. Ni riječ.
Zaključak: Tuzla kao živa arheološka metafora
Ako želite osjetiti vrijeme – ne kroz knjige, nego kroz ulice, kroz zrak, kroz miris – dođite u Tuzlu. Ovaj grad ne nudi samo solnu historiju. Nudi priču o opstanku, o vezivanju čovjeka za tlo koje hrani, ali i prijeti. O životu koji ne prestaje, već se oblikuje.
Kao neko ko je istraživao mnoge drevne civilizacije – od Sardinije do Kavkaza – mogu s punom odgovornošću reći: Tuzla nije samo grad. Tuzla je doktrina opstanka.
