Stadion Tušanj - nastanak svetinje tuzlanskog sporta

Kad zatvorim oči i pokušam prizvati prvi zvuk koji me veže za djetinjstvo, to nije šum lišća ili škripa bicikla. To je huk s Tušnja. Onaj sirovi, iskreni huk naroda gladnog pobjede, nade i identiteta. Stadion Tušanj za mene nije samo skup tribina i reflektora – on je živi spomenik svima nama koji smo odrasli uz crveno-crne boje FK Sloboda Tuzla.

Prvi udar lopate: Početak jedne ljubavi

Priča o Tušnju ne počinje s betonom, nego sa snom. Bio je to san naroda koji je, uprkos ratnim ranama, gradio budućnost rukama prepunim žuljeva. Proljeće 1947. godine bilo je teško, ali i prožeto nadom. Moja rahmetli nana mi je pričala kako je, kao djevojčica, zajedno s drugim omladinkama iz Džafer mahale, nosila lopate i kante da bi pomogla u gradnji. “Nismo imali hljeba, ali smo imali volju”, govorila je.

Taj entuzijazam se brzo ugasio usljed haotičnih promjena ligaškog sistema i važnijih stvari u poslijeratnoj obnovi. Sloboda je tada igrala na terenu Proletera iz Kreke, na mjestu današnjeg tržnog centra Tuš, što ironično odražava kako su nam se prioriteti mijenjali s godinama.

Prva noćna utakmica i početak jedne nove ere

Bilo je to 4. augusta 1956. godine kada je Tuzla prvi put osvijetljena reflektorima – doslovno i metaforički. Sloboda je ugostila Željezničar, a ja pamtim kako mi je otac pričao da se još sjeća mirisa kokica i osjećaja kada je prvi put vidio stadion pod svjetlima. Kaže da nije znao da li mu srce brže lupa zbog utakmice ili zbog činjenice da svijetli budućnost pred gradom koji je godinama bio u mraku.

To je bila prekretnica. Sloboda je počela igrati u Zonskoj ligi, borila se s velikim imenima poput Sarajeva i Borca, i to je ponovo raspirilo plamen gradnje. I 28. jula 1957. godine – Tušanj je otvoren.

Zlatne godine: Tušanj postaje pozornica fudbalskog teatra

Možda će generacije danas teško povjerovati, ali nekada je više od 10.000 ljudi stajalo rame uz rame na tek izgrađenim tribinama, pjevalo iz sveg glasa i slavilo pobjede nad klubovima od Triglava do Đevđelije. Moj amidža Senad, tada mladić u džinsu i kožnoj jakni, još uvijek čuva kartu s te utakmice protiv Zagreba kada je Sloboda slavila 5:2. “Znaš li ti šta znači pobijediti ekipu iz glavnog grada Hrvatske? To ti je tada bilo kao da sad pobijediš Juventus”, pričao mi je dok smo ispijali kahvu kraj Džindinog zida.

Sloboda je ulazila u Prvu saveznu ligu, izlazila pa se vraćala, ali Tušanj je bio stalni dom, mjesto borbe, radosti, tuge i ponosa. Tu su se slavili Bajrami, organizovali sletovi, a reflektori su 1979. po prvi put zablistali i u noćnim utakmicama.

Devedesete: Srušeni zidovi i slomljena srca

A onda su došle devedesete. Rat, siromaštvo, i Sloboda koja više nije igrala protiv velikana, već protiv anonimnih klubova iz malih sredina. Ipak, tada je Tušanj disao najdublje. Bio je pun i kad je klub bio na dnu. Sjećam se kako me je majka držala za ruku dok sam s tribina gledao utakmicu protiv Čelika – bilo nas je više od 8.000. Glas navijača se orio kao da igramo za titulu Lige šampiona.

I baš tada, u trenutku najveće emotivne i navijačke snage, desila se tragedija koja nas i danas boli – srušeno je stajanje. Uprava je tvrdila da će nova tribina biti gotova za tri mjeseca. Prošlo je sedam godina, a ostale su samo ruševine i praznina. Na tom mjestu gdje sam naučio šta znači voljeti klub, sada raste trava i cvjeta tuga.

Fudbal bez stadiona nije religija, već samo sport

Uprkos svemu, Tušanj je opstao. Iako je u ruiniranom stanju, i dalje je mjesto gdje se Fukare okupljaju, gdje se pjeva “Jedna ljubav postoji” i gdje se vjera ne gasi. I dok se klub muči s rezultatima i uprave se smjenjuju kao godišnja doba, jedino su navijači ostali postojani. S grafitima, transparentima, pjesmom, inatom. Sjećam se jednog transparenta iz 2003: “Bez stadiona nema ni budućnosti”. Kako su tada znali ono što danas mnogi ne žele ni da priznaju?

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Zaključak: Tušanj nije beton – Tušanj je emocija

Tušanj nije stadion. Tušanj je rana. Tušanj je mjesto gdje se rađaju legende, ali i gdje su sahranjeni snovi. Tušanj je poput oca koji te nikada nije iznevjerio, čak i kad ga svi drugi ostave. I dok pišem ove redove, u meni se budi ono dijete koje je prvi put osjetilo magiju fudbala upravo na tom stadionu. Možda je danas polomljen, ali Tušanj i dalje diše. Možda šaptom, ali dovoljno glasno da ga čujemo – svi mi koji ga volimo.