Koji je to značaj inkluzivnih i ekstraaktivnih institucija za državni razvoj?
Sjedio sam prije nekoliko godina s jednim starim prijateljem iz djetinjstva, koji je u međuvremenu postao investitor u južnoj Aziji. Pili smo zeleni čaj pod sjenom starih borova iznad Seula, kada mi je rekao nešto što mi je ostalo urezano:
“Znaš li zašto sam odlučio da svoj biznis razvijam ovdje, a ne sjevernije? Jer ovdje moj trud ima smisla. Tamo bi mi uzeli sve – i trud i rezultate.” Njegove riječi su me natjerale da dublje razmislim o tome kako institucije – one političke i ekonomske – određuju sudbinu cijelih društava, ali i nas pojedinaca. I upravo tu leži suština današnje priče.
Ekonomske institucije su djelo ljudi, a ne apstrakcija
Institucije nisu nešto što padne s neba. One su rezultat konkretnih odluka, borbi i interesa određenih ljudi ili grupa. Sjeverna Koreja nije siromašna zbog geografije ili klime, već zbog odluka koje su komunisti donijeli nakon što su preuzeli vlast. Isto tako, Latinska Amerika nije zapela u vječitom razvoju zbog karme, već zbog konkistadora i njihovih potomaka koji su institucije uredili tako da služe njima.
Južna Koreja i Sjedinjene Države, s druge strane, izgradile su inkluzivne institucije. I to nije slučajno. To je rezultat političke borbe, vizije i – što je najvažnije – podjele moći.
Politička moć kao temelj društvenog napretka
Politički život jedne zajednice nije ništa drugo nego borba za pravila – pravila igre, pravila tržišta, pravila slobode. U društvima gdje jedna mala grupa ima svu moć, kao što je to bio slučaj u kolonijalnom Barbadosu ili je danas u Sjevernoj Koreji, pravila su pisana za njih, ne za ljude.
Sjećam se jednog putovanja u Havanu. Vozač taksija, koji je nekada bio inženjer elektronike, rekao mi je: “Mi imamo škole, ali ne i slobodu da radimo ono za šta smo učili. Sve kontrolira država.” Ova rečenica je u jednoj rečenici sažela cijelu suštinu ekstraktivnih političkih i ekonomskih institucija.
Zašto pluralizam nije dovoljan bez centralizacije: Somalijski primjer
Neko će reći: “Ali u Somaliji nema diktatora, pa gdje je problem?” Problem je što tamo nema nikoga ko stvarno ima vlast – osim klanova, pušaka i haosa. Bez centralizovane vlasti, nema ni pravnog reda, pa ni mogućnosti za ekonomsku aktivnost. Možeš biti genije, ali ti neko može razoriti štand jer si iz “pogrešnog” klana.
Moj prijatelj Ahmed, koji je izbjegao iz Somalije, znao je reći: “Tamo čovjek može poginuti jer je zaboravio staviti zastavu svog klana na vrata.” Demokracija bez reda je isto što i oluja bez kiše – bučna, ali beskorisna.
Kada elite pišu pravila za sebe
U ekstraktivnim režimima, politička moć je koncentrisana, a ograničenja su minimalna. U takvim sistemima, elite uspostavljaju i ekonomske institucije koje im omogućavaju da izvlače bogatstvo od većine. Ta sinergija političke i ekonomske moći stvara začarani krug.
Zamislite plantažere šećera na Barbadosu. Oni su imali sve: zemlju, robove, zakone. Nisu se bojali promjene jer su bili zakon. Slično tome, elita Komunističke partije u Sjevernoj Koreji ne bi mogla zadržati moć da politički sistem ne štiti njene privilegije.
Moć se čuva, a bogatstvo se koristi da bi se moć učvrstila
Jedna priča koju nikada neću zaboraviti dogodila se u Meksiku, kada sam intervjuisao jednog bivšeg profesora prava. Govorio mi je o Porfiriju Dijazu kao o čovjeku koji je stvorio sistem koji je istovremeno izgledao moderno i represivno.
“Elita se obogatila, a narod je šutio jer nije imao drugog izbora. Oni su imali vojsku, zakone, sudove – sve.” Upravo to je srž ekstraktivnog sistema: koristi političku moć da uspostavi ekonomske institucije koje dalje hrane tu istu političku moć. I tako u krug.
{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}Inkluzivne institucije kao jedini put prema slobodi i prosperitetu
S druge strane, inkluzivne institucije nastaju kada postoji dovoljno jaka i centralizovana vlast, ali koja je istovremeno pod kontrolom pluralističkih struktura. One omogućuju slobodan ulaz na tržište, sigurnost vlasničkih prava i jednakost pred zakonom.
Jedan od najvažnijih primjera jeste osnivanje Skupštine u koloniji Virdžinija 1619. godine, odmah nakon što su kolonisti dobili pravo na zemlju i oslobođeni od prisilnih ugovora. Nisu više pristajali na ekonomska prava bez političkih. Shvatili su ono što mnogi danas zaboravljaju – bez političke slobode, ekonomska je samo privid.
Zaključak: Sloboda počinje u institucijama
Na kraju dana, sve se svodi na institucije koje mi – kao društvo – biramo i oblikujemo. Ne postoji ekonomska čarolija koja će spasiti društvo s lošim pravilima igre. A ta pravila pišu ljudi. Elita. Ili – u najboljem slučaju – svi mi zajedno.
Zato je važno da nikada ne podcijenimo moć institucija i da uvijek budemo oprezni kad god neko želi da koncentriše vlast pod izgovorom reda, napretka ili sigurnosti. Jer, kako me naučio onaj taksista u Havani: “Red bez slobode je samo zatvor s uniformama.”
