Koja je suštinska svrha države i njenih službenika za njen narod?
Prije nekoliko godina, tokom kasne ljetne večeri, sjedio sam sa svojim stricem Nedžadom u avliji njegove stare kuće u Lukavcu. Vjetar je nosio miris šljive, a on je polako pijuckao domaću rakiju i tiho rekao: „Sine, znaš li ti da država nije nikakva apstrakcija? Ona nije ni zastava, ni himna, ni spomenik. Država su ljudi. Ljudi sa imenima, prezimenima, uniformama, i ponekad – pištoljima.“ Tada sam prvi put zaista razmislio o tome šta znači imati vlast, i ko je zapravo ima.
Država nije entitet sa sedam glava koji lebdi iznad nas. To je zbir ljudi – običnih ljudi – koji u različitim trenucima odlučuju o životima svih nas. To su predsjednici, načelnici, sudije, policajci, inspektori, nastavnici, radnici u komunalnom. Ljudi koji idu na posao, koji imaju djecu, koji se umore, pogriješe, nasmiju, zaljube. Međutim, razlika između njih i „ostalih“ leži u jednom detalju – oni imaju silu u rukama. I zakone.
Nekad sam vjerovao da su zakoni tu da štite. Ali kad ti dođe poreski inspektor i kaže da moraš platiti kaznu jer si zaboravio dostaviti jedan papir – i kad ti onda zaprijete oduzimanjem imovine – shvatiš da ti zakon nije prijatelj. Zakon je štap, a ne ruka.
U Americi sam proveo tri godine, radeći kao konobar dok sam učio jezik. Moj sustanar, Malik, bio je sin imigranata iz Pakistana. Bio je sjajan tip – vrijedan, pošten, legalno zaposlen. Međutim, kad je propustio da se prijavi za vojnu regrutaciju (Selective Service), dobio je pismo koje mu je prijetilo zatvorskom kaznom. Nije ni znao da mora. Zakon je rekao da mora – bez milosti, bez obzira. Tada sam shvatio koliko država nije fleksibilna. Nema ona emocija, ona ima procedure.
Ista stvar se dešava kad ne platiš porez. Zvuči banalno, ali znaš li da IRS (porezna uprava) može blokirati tvoj račun, zaplijeniti ti auto, pa čak i kuću – bez ikakvog suđenja? Kad se opireš, pozovu ljude s puškama. To je realnost. Nema magije u pojmu „država“ – samo ljudi koji izvršavaju naređenja.
Neki zakoni idu još dalje – u nekim američkim državama, roditelji koji odluče da obrazuju svoju djecu kod kuće, bez zvanične dozvole, završavaju na sudu. Ljudi koji samo žele da uče svoju djecu – i to na svoj način – postaju kriminalci. I opet dolaze ljudi sa pištoljima, ali ovaj put, možda ih pošalje ministarstvo obrazovanja.
U Sarajevu sam jednom pokušao da otvorim malu galeriju. Sve je bilo spremno – platno, slikari, pozivnice. Ali, nisam imao odobrenje za vrstu djelatnosti na toj lokaciji. Čekao sam dva mjeseca da komisija „pogleda predmet“. U međuvremenu, dobio sam kaznu jer sam već zakačio natpis. Šta mi je rekla inspektorica? „Zakon je zakon, gospodine.“ Nije se nasmijala, nije trepnula.
U tom trenutku sam se prvi put ozbiljno zapitao – je li ovo zaista društveni ugovor? Jer meni niko nikad nije dao da potpišem ništa. Nisam potpisao ustav, niti gradske povelje, niti zakone koje donosimo preko noći. Ko je odlučio da moram dati pola svoje plate državi u zamjenu za puteve koje niko ne krpi?
Ne zvuči li to više kao zaštitni reket, nego kao ugovor? Kao kad mafijaš dođe i kaže: „Plati da te ne opljačkamo.“ Obećaju ti sigurnost, ali samo ako platiš redovno. Ako ne – eto ti problema.
Naravno, postavlja se pitanje: kada je opravdano koristiti silu? I ko ima to pravo? Ako te neko napadne, svi ćemo se složiti da imaš pravo da se braniš. Pa, zašto onda da država ima više prava nego ti i ja? Ako ja nemam pravo da tebe natjeram da mi daš pare za školu koju ne želiš, kako onda ima država? Ako ti ne možeš meni ući u kuću i zaplijeniti TV jer nisam platio nešto, kako može inspektor?
Moje uvjerenje, koje sam stekao kroz godine promišljanja i ličnih iskustava, jeste da država – kao i svaka institucija – mora poštovati granice. Ona može koristiti silu samo kad neko ugrožava prava drugog čovjeka. Dakle, ako si silovatelj, ubica, prevarant – da, trebaš da odgovaraš. Ali ako si samo čovjek koji se trudi da preživi, da zaradi, da vaspita djecu, da kupi i proda pošteno – ne, tada država treba da stane sa strane.
Jednom sam bio prisutan kada su inspektori zatvorili malu knjižaru na Dolac Malti. Vlasnica, žena od oko šezdeset godina, nije imala certifikat za prodaju polovnih knjiga. Plakala je dok su joj zatvarali vrata. „Pa nisam nikog pokrala, samo sam htjela da ljudi čitaju!“ viknula je. Niko nije reagovao. Bila je prekršilac – zakon je zakon.
U tom trenutku, jasno mi je bilo: iako legitiman, zakon zna biti nemilosrdan. I zato, prije nego što pozovemo državu da „reaguje“, da „uvede red“, moramo se zapitati – šta zapravo tražimo? Tražimo da pošalje nekoga s pištoljem? Da nekome uzme imovinu? Da nekoga kazni zato što se ne uklapa u našu viziju reda?
{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}Država nije ni svetinja ni spasitelj. Ona je alat. I kao svaki alat, može se koristiti za popravku – ali i za uništavanje. Mi moramo biti ti koji određuju kad je vrijeme za čekić, a kad za razum.
U svijetu gdje je sve više poziva na strože zakone, više nadzora, više intervencija, ja kažem: stanimo. Promislimo. Jer moć države nije bajka – to je stvarna, sirova sila. I kad se jednom pusti iz boce, teško se vraća nazad.
