Michelangelo: Velikan čija je umjetnost nadživjela stoljeća uprkos svemu
Tokom jednog toplog popodneva u Firenci, lutajući sjenovitim dvorištem crkve San Lorenzo, zaustavio sam se ispred jedne od skulptura koja me godinama fascinira – "Madonna della Scala". Taj trenutak me podsjetio zašto sam se uopće zaljubio u renesansu i zašto ime Michelangela Buonarrottija ne pripada samo udžbenicima, već svakom kamenu, svakoj fasadi i svakoj priči o umjetnosti koja se prenosi generacijama.
Dječak iz Toskane koji je sanjao o mramoru
Rođen 1475. godine u malom mjestu Caprese, Michelangelo nije potekao iz siromaštva, ali ni iz sredine koja je razumjela njegovu strast prema umjetnosti. Njegov otac, rigidni birokrata, sanjao je sinovljev put u pravcu prava ili politike. Ali sudbina – ili nešto dublje – odvela ga je prema mramoru i pigmentu.
U jednoj staroj bilježnici iz studentskih dana imam zapis: "Michelangelo je bio jedan od rijetkih koji su znali šta žele postati – i imali hrabrosti to postati." Njegova upornost rezultirala je time da ga s 13 godina šalju na školovanje u atelje Domenica Ghirlandaija, gdje je naučio fresko tehniku. Samo godinu dana kasnije, njegov talenat zapaža niko drugi do Lorenzo de’ Medici.
Prva svjetla Firence i sjene velikih očekivanja
Lorenzo je mladom Michelangelu otvorio vrata intelektualnih i umjetničkih krugova renesansne Firence. Tu je prvi put dotakao rimske skulpture i učio filozofiju s tadašnjim velikanima. Taj period oblikovao je ne samo njegov umjetnički izražaj, već i njegov pogled na ljepotu, smrt, duhovnost i čovjekovu ulogu u svemiru.
Sjećam se kada sam prvi put vidio njegov “Bitku Kentaurâ” u originalu. Bila je to ekskurzija na kojoj sam kao vodič pokušao objasniti grupi učenika šta znači anatomska perfekcija u kamenu. Na kraju sam šutio. Jer ponekad, ono što je Michelangelo želio reći dlijetom, nadilazi riječi.
David: skulptura koja je prkosila vremenu – i politici
Nakon nekoliko godina lutanja i stvaranja u Rimu, Michelangelo se vraća u Firencu i prihvata izazov koji su drugi odbili – izraditi skulpturu Davida iz već oštećenog bloka mramora. Nastalo je djelo koje nije samo prikaz junaka, nego poruka čitavom svijetu.
David ne gleda u neprijatelja. On gleda u budućnost. Njegove vene, držanje tijela, napetost u prstima – sve govori da borba tek dolazi. Bilo je to vrijeme političkih previranja, a Firenca je u Davidu pronašla svoj simbol otpora i nade.
Nebeske vizije pod svodom Sikstinske kapele
Iako se prvenstveno smatrao kiparom, Michelangelo se nije libio uzeti četkicu kada ga je papa Julije II pozvao da oslika svod Sikstinske kapele. Četiri godine je proveo ležeći unazad, bojeći zidove scene iz Postanja.
“Stvaranje Adama” je, bez sumnje, jedno od najsnažnijih vizualnih djela u historiji čovječanstva. Kada sam prvi put stao ispod tog svoda, osjetio sam kako se prostor utišava, a pogled uzdiže – kao da Bog i dalje pokušava dotaknuti čovjeka.
Poeta mramora, graditelj duhovnih stubova
U starijim godinama, Michelangelo se okreće arhitekturi i postaje glavni arhitekt Bazilike svetog Petra u Vatikanu. Njegov dizajn kupole, koji je kasnije dovršen prema njegovim nacrtima, i danas dominira rimskim horizontom.
No, manje je poznato da je Michelangelo bio i pjesnik. Pisao je sonete i madrigale, često izmučene ljubavlju, vjerom, pitanjima tijela i duha. Te stihove sam pronašao prije desetak godina, listajući stare arhive u biblioteci u Rimu. Na marginama su bile bilješke, rečenice poput “Duša se oblikuje kao i kamen – udarcima”.
Umjetnik koji je promijenio poimanje umjetnosti
Michelangelo nije bio samo virtuoz u tehnici. On je redefinisao šta znači biti umjetnik. Do tada, umjetnici su bili zanatlije – Michelangelo ih je učinio prorocima, nosiocima kulture, glasnicima Božanske inspiracije.
Njegova smrt 1564. godine u Rimu nije bila kraj, nego početak besmrtnosti. Pokopan je u Bazilici Santa Croce u Firenci – gradu koji ga je oblikovao, ali i kojeg je on oblikovao zauzvrat.
{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}Zaključak: Šapat vječnosti u svakom potezu dlijeta
Michelangelova priča je više od biografije. Ona je svjedočanstvo o tome šta se dogodi kada se genij susretne sa strašću, upornošću i vizijom. U svijetu koji često slavi brzu slavu i površne talente, on ostaje podsjetnik na to koliko duboka predanost umjetnosti može stvoriti nešto što ni vijekovi ne mogu izbrisati.
Kada me neko pita zašto se bavim umjetnošću i pisanjem o njoj, odgovorim: „Zbog ljudi poput Michelangela. Jer kroz njih naučimo da stvarati znači postojati – u punom, ljudskom, božanskom smislu.“