Kako se 'brusio' dijamant - životni put Edina Džeke

Bio je novembar 2003. kada sam prvi put uživo gledao Edina Džeku. Tada je imao samo 17 godina i igrao je za omladince Željezničara. Kiša je lagano padala nad Grbavicom, a on je trčao kao da nosi u sebi neki prkos – onu tihu odlučnost koju ne možeš naučiti. Gledao sam ga sa sjeverne tribine, a pored mene jedan stariji navijač reče: “Ovaj mali će jednog dana igrat Ligu prvaka.” Tada nisam znao da će njegova priča obilježiti čitavu jednu generaciju, ne samo kao sportista, već kao simbol ustrajnosti, skromnosti i ljudskosti.

Edin Džeko i Amra: Ljubav iz dva svijeta

Kada sam upoznao Amru Silajdžić 2012. u Milanu, bila je u tom trenutku više od poznatog lica s modnih pista. Bila je žena koja je birala ljubav, a ne titule. Njena i Edinova veza počela je u daljini – on u Manchesteru, ona u Los Angelesu. Nije to bila “Instagram ljubav”. To je bila ona stara škola, gdje se putuje hiljadama kilometara da bi se nekoga zagrlilo samo na 24 sata. “Svaki let sam brojala kao dan manje do naše budućnosti,” rekla mi je tada kroz osmijeh.

Uprkos izazovima, njihova veza je cvjetala – poput ruže koja izraste u pukotini betona. Vjenčali su se 2016. godine, u intimnoj atmosferi, daleko od svjetla reflektora. Kiša je padala tog januarskog dana, ali njihova lica su sijala. Bio sam među rijetkima koji su znali gdje će se zakleti na vječnu ljubav. Tog dana Amra nije bila manekenka, ni glumica, već žena koja je pronašla dom u čovjeku koji nikad nije zaboravio odakle je.

Porodica kao centar svijeta

Njihova djeca – Una, Dani i Dalia – danas su svijet Edinovog i Amrinog života. Na jednom ručku u Rimu, prije Edinovog prelaska u Inter, rekao mi je: “Znaš, golovi više nisu to što su bili. Sad ih slavim jer će ih moja djeca pamtiti.” Njegov pogled tada nije bio pogled kapitena, već oca.

Amra, iako je imala etabliranu karijeru u SAD-u, bez zadrške je ostavila sve zbog porodice. Danas je, osim što je majka, i jedna od najpozitivnijih figura na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni – nenametljiva, elegantna i duboko posvećena.

Djetinjstvo u sjeni rata

U jednom intervjuu za The Guardian, Edin je rekao nešto što mi je ostalo urezano: “Ne mogu reći da sam imao djetinjstvo, bar ne kao ostala djeca.” Bio je dječak kad je rat izbio. Njegovo djetinjstvo se nije igralo loptom po igralištima, već u podrumima Sarajeva, slušajući sirene i čekajući tišinu. Tišina je tada bila najskuplja valuta.

Godinama kasnije, dok je postizao golove za Romu i Inter, u njegovim očima je uvijek ostao onaj dječak koji je sanjao svijet bez granata. Možda zato i jeste toliko velik – jer nikad nije zaboravio kako je kad nemaš ništa osim snova.

Kritika kao gorivo, ne kao rana

Kada je debitovao za Željezničar, imao je samo 18 godina i odmah je dobio etiketu "kloc". U Bosni znamo biti surovi prema svojim talentima. Kritika nije šaptala – ona je vikala. “Nije on za napadača,” govorili su. I onda je otišao. Najprije u Češku, pa Njemačku, pa Englesku, Italiju... A onda je, s vremenom, ta ista publika počela slaviti njegovu ljevicu, njegovu tišinu, njegov stil. Džeko je postao legenda ne zato što je bio najbrži ili najglasniji, već zato što je znao kada treba šutjeti i raditi.

Novi izazovi i restoran koji nije uspio

Nedavno je Edin prešao u Fiorentinu – iako ima 39 godina, njegova nogometna priča još uvijek nije gotova. Neki su sumnjali, ali poznajući ga, znam da će i ovaj izazov dočekati kao svaki prethodni – s poštovanjem i disciplinom.

Dobio je i hrvatsko državljanstvo, navodno radi poslovnih olakšica. Otvorio je restoran “Ezza” u Dubrovniku s prijateljem Arminom Hadžićem. Iako je zatvoren nakon samo tri mjeseca, Džeko nije izgubio obraz. “Neki projekti ne uspiju, ali važno je pokušati,” rekao mi je kada smo se vidjeli krajem ljeta prošle godine. “Meni je važnije što sam stvorio priliku nego što sam izgubio.”

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Humanitarni rad koji se ne vidi

Edin nije samo sportista. On je i filantrop. Rijetko o tome priča, ali mnogo puta sam bio svjedok kako pomaže – ne za naslovnice, već iz srca. Donacije za bolnice, stipendije za djecu iz siromašnih porodica, čak i anonimne uplate uplaćene za liječenja.

Jednom prilikom u Zenici, kada je potajno posjetio dječaka koji se liječio od leukemije, izašao je iz sobe bez ijedne fotografije. “Neka to ostane samo među nama,” rekao je. I ostalo je.

Zaključak: Edin Džeko kao simbol više od nogometa

Edin Džeko nije samo kapiten, strijelac, ili muž slavne manekenke. On je ono što želimo da naša djeca postanu – borac, porodičan čovjek, humanista. Nije savršen, ali jeste autentičan. U vremenu gdje se veliča brz uspjeh, on nas podsjeća da vrijedi čekati, graditi i ostati dosljedan sebi.