Cinque Terre, šarena primorska sela koja će Vas oduševiti!
Ako mi neko kaže da je ljepota relativna, ja mu samo pokažem fotografiju Cinque Terrea i priča se tu završi. Toliko puta sam putovao po svijetu – od mirisnih lavandi Provanse, do šumskih dolina Islanda – ali ništa me nije tako zaustavilo u koraku kao pet šarenih sela razasuta po liticama Ligurije. Cinque Terre nije samo destinacija, to je osjećaj. Ispod sunčevih zraka koje dodiruju tirkizno more, ovdje se živi sporo, s dušom i poštovanjem prema prošlosti.
Nacionalni park Cinque Terre – prvi takve vrste u Italiji
Moje prvo putovanje u Cinque Terre bilo je potpuno spontano. Bio sam na poslovnom sastanku u Milanu, a vikend je prijetio da prođe bez imalo uzbuđenja. Kolegica iz Genove, Giovanna, rekla mi je: „Idi u Riomaggiore. Ne moraš ni planirati. Samo odi, i razumjet ćeš.“ Poslušao sam.
Cinque Terre je od 1999. godine službeno postao prvi nacionalni park u Italiji, ali njegova priča ide daleko dublje od birokratskih granica. Pet sela – Monterosso al Mare, Vernazza, Corniglia, Manarola i Riomaggiore – još od srednjeg vijeka prkose vremenu, prirodi i čovjeku, čvrsto se držeći za stijene kao da znaju koliko su vrijedna. Uvrštena su na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine još 1997. godine.
Monterosso al Mare – sunce, more i historija u zagrljaju
Moje prvo jutro u Cinque Terre provelo sam na plaži Fegina, u Monterossu. Taj miris mora pomiješan s prženim maslinama iz obližnjeg restorana još uvijek mi ponekad „zaluta“ u snovima.
Monterosso je najveće i najživlje selo, podijeljeno na stari dio, koji je ispresijecan uskim uličicama i kamenim kućama, i novi dio, s hotelima i šetnicama uz obalu. Crkva sv. Ivana iz 13. stoljeća stoji na raskrsnici prošlosti i sadašnjosti – i kao da posmatra turiste koji tragaju za kadrom iz razglednice, a zapravo pronalaze sebe.
Vernazza – najljepša slika koju je priroda ikad naslikala
Za Vernazzu kažu da je najfotografiranije selo Italije. A ja kažem – s razlogom. Tog dana kada sam stigao, zatekao sam ribara kako popravlja mreže uz rivu i djevojčicu koja je crtala crkvicu na obali. Miris limuna i svježe pečenih focaccia bio je toliko snažan da sam na trenutak zaboravio zašto sam tu. Samo sam sjedio na stepenicama trga Piazza Marconi i gledao u more.
Ne propustite popeti se na kulu Belforte – pogled će vam izduvati sve brige iz glave. A crkva sv. Margarete? Neka vam lokalni baka ispriča priču o relikviji što je „odabrala“ svoje mjesto. Ovdje legenda i vjera hodaju pod ruku.
Corniglia – mirno selo iznad mora i vreve
Corniglia je poseban. Ovo je jedino selo koje nema direktan pristup moru. Ali vjerujte mi, kad savladate 377 stepenica koje vode od željezničke stanice do centra sela, sve vam postane jasno. Svaka kap znoja isplati se.
Na trgu sam upoznao starca po imenu Matteo. Ponudio me čašom domaćeg bijelog vina, a zatim pričao o tome kako je kao dječak trčao tim istim ulicama. „Mi smo uvijek bili gori od drugih“, rekao je uz osmijeh. „Ali smo bili svoji.“
Manarola – selo gdje se ljubav oslikava u bojama
Manarola mi je ostala najdublje u srcu. Možda zbog Via dell'Amore – šetnice ljubavi – kojom sam šetao ruku pod ruku s osobom koju sam tad mislio da nikad neću napustiti. Možda zbog kuća koje kao da padaju u more, a možda zbog tišine koju je narušavao samo zvuk galebova.
Crkva Sv. Ivana Krstitelja, uske ulice i vinogradi što se penju uz brda – sve to čini Manarolu savršenom scenom za film o životu. Samo što ovdje vi niste publika, već glavni lik.
Riomaggiore – melodija zvona i miris prošlosti
Posljednje selo, najjužnije, dočekalo me uz zalazak sunca. Zvona Crkve Svetog Ivana odzvanjala su među liticama, a na ulici Via Colombo mirisale su školjke na buzaru i svježe ispečen kruh.
Uspon do starog dvorca bio je naporan, ali pogled s vrha – gdje se more lomi o stijene, a šarene kuće kao da se igraju jureći jedna drugu niz padinu – ostao mi je urezan u pamćenje.
{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}Zašto Cinque Terre morate doživjeti barem jednom u životu?
Cinque Terre nisu samo turistička destinacija. To je svijet u kojem vrijeme ide sporije, a ljepota nije samo vizualna nego i emocionalna. Ljudi ovdje žive s prirodom, a ne protiv nje. Svako selo ima svoju priču, svoj ritam i svoj ukus. Ovdje se ne živi brzo – ovdje se živi potpuno.
Ako vas put nekad nanese u Italiju, nemojte se zadovoljiti Rimom ili Milanom. Kupite kartu za voz, sjednite do prozora i dopustite da vas šarenilo Cinque Terrea pomjeri iznutra. Meni je pomjerilo životnu putanju. Vama će možda srce.
