Putevima prošlosti - znate li kako je nastala Evropska unija?

Kad sam prvi put kročio u Brisel s ruksakom na leđima i mapom u ruci, nisam ni slutio da ću, umjesto čokolade i vafla, najviše vremena provesti gledajući staru zgradu Berlaymonta – sjedište Evropske komisije. Tada sam, kao student iz Bosne i Hercegovine, sanjario o Evropi ne samo kao geografskom pojmu, već kao ideji – ideji mira, zajedništva i saradnje među narodima koji su kroz istoriju često znali biti na suprotnim stranama bajoneta.

I upravo ta ideja počinje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Svijet je bio umoran od krvi, razaranja i mržnje. Tada se pojavio Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, koji je 1950. godine predložio nešto što je u to vrijeme djelovalo gotovo kao utopija – da se bivše zaraćene zemlje ujedine kroz zajedničku proizvodnju uglja i čelika. Ta ideja nije bila njegova u potpunosti, iza nje je stajao Jean Monnet, vizionar koji je znao da se mir ne gradi samo potpisima na papirima, nego stvaranjem međuzavisnosti – ako Francuska i Njemačka zajedno proizvode čelik, kako će jedna drugoj objaviti rat?

Pariški ugovor iz 1951. bio je rođenje Evropske zajednice za ugalj i čelik (EZUČ), u koju su osim Francuske i Njemačke ušle i Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Šestorka koja je ne tako davno prolijevala krv, sada je sjedila za istim stolom i sklapala dogovore o industriji, a ne o oružju. To me uvijek podsjeća na priču mog djeda, koji je 1945. s ranom na ramenu hodao iz Austrije prema Bosni. „Da mi je neko rekao da će oni s druge strane rovova postati naši saveznici, mislio bih da se šali“, znao bi reći.

Ali, korak po korak, Evropski projekat je rastao. Godine 1957. Šestorka je Rimskim ugovorima osnovala Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ) i Euratom, postavljajući temelje za ono što će kasnije postati Evropska unija. Uklanjale su se carine, stvaralo se zajedničko tržište. Godine 1968. carinska unija je bila stvarnost, a ideje o zajedničkoj trgovinskoj i poljoprivrednoj politici počele su dobivati oblik.

Sjećam se kada mi je profesor na fakultetu prvi put objasnio kako je EEZ zapravo bila laboratorij za evropsku solidarnost. „Nije samo stvar u trgovini“, rekao je, „nego u činjenici da poljoprivrednik iz Francuske zna da će njegov sir završiti na stolu u Holandiji, a radnik iz Italije da ima jednaku šansu za posao u Belgiji.“

Prvo proširenje uslijedilo je 1973. godine, kada su Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska i Irska postale članice. Svaka od njih sa svojim pričama, svojom historijom, ali i svojim nadama. Kasnije su se priključile Grčka (1981.), Španija i Portugal (1986.), donoseći duh juga i potrebu za većim evropskim fondovima koji bi umanjili razlike u razvijenosti. Tada se rodila ideja o regionalnoj pomoći, koja i dan-danas čini temelj kohezijske politike EU.

Godine 1989. sve se mijenja. Berlin pada, Njemačka se ujedinjuje, a val demokratije širi se istočnom Evropom. Kao dječak, sjedio sam u dnevnoj sobi i gledao kako ljudi u Istočnom Berlinu ruše zid. Nisam tada znao značenje te slike, ali danas mi je jasno – to je bio trenutak kad je Evropa odlučila disati kao jedno.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Maastrichtski ugovor iz 1992. bio je prekretnica. Osnovana je Evropska unija, a s njom i ideja jedinstvene valute. Bio je to početak evropskog identiteta, koji više nije bio samo stvar politike, već i svakodnevnog života – od zajedničkog pasoša, do zajedničkog tržišta i slobodnog kretanja.

Austrija, Finska i Švedska ulaze 1995. godine, a 2002. u džepovima Evropljana pojavljuje se euro. Sjećam se da sam prvi put držao euro novčanicu 2003. godine u Beču – osjećao sam se kao dio svijeta, dijela koji govori „zajedno smo jači“.

Veliko proširenje 2004. i 2007. donosi novih 12 zemalja iz srednje i istočne Evrope. Te zemlje – Poljska, Češka, Mađarska, Rumunija, Bugarska i ostale – nosile su sa sobom težinu prošlosti, ali i nadu u evropsku budućnost. Sjećam se susreta s jednom djevojkom iz Latvije na seminaru u Pragu. Rekla je da joj je ulazak u EU bio kao da su „konačno otvorena vrata kuće iz koje su ih nekad izbacili“.

Lisabonska strategija iz 2000. godine bila je pokušaj da EU postane najkonkurentnija ekonomija svijeta. Možda zvuči ambiciozno, ali iza toga stoji realna potreba – kako konkurisati SAD-u, Kini, Indiji? Kako održati socijalne standarde, a istovremeno biti inovativan i ekonomski efikasan?

Danas, eurozona broji 20 članica. Hrvatska je posljednja koja je uvela euro 2023. godine, što je i simbolično i politički važno – jer pokazuje da se projekat evropskog jedinstva, uprkos svemu, i dalje razvija.

Ne treba zaboraviti ni na one koji još čekaju – Bosna i Hercegovina, Albanija, Srbija, Crna Gora, Makedonija, pa čak i Ukrajina i Gruzija – svi žele postati dio EU. Kao neko ko dolazi iz regiona, osjećam tu nadu. Znam šta znači kada granica nije prepreka, kada diploma vrijedi svugdje, kada pasoš otvara vrata.

A onda je 2020. godine došla i jedna drugačija priča – Brexit. Ujedinjeno Kraljevstvo, nakon decenija članstva, odlučilo je izaći. Iako su razlozi brojni, ostaje osjećaj gubitka. Ipak, EU je opstala i nastavila dalje.

Evropska unija nije savršena. Ima svojih problema, kriza i izazova. Ali ono što je važno jeste da se temelji na ideji mira, saradnje i solidarnosti. I zato, svaki put kad se nađem u Briselu ili vidim zvijezde na plavoj zastavi, sjetim se tog mog prvog puta i osjećaja da Evropa nije negdje tamo – već da je i moja.