Osvježavajući prizori - ukoliko želite užitak za zimovanje, posjetite Alpe!
Ne znam kako bih drugačije započeo ovu priču osim jednostavno – Zoncolan me dirnuo. Možda nije najviši, ni najpoznatiji, ali to mjesto nosi onu vrstu tihe snage koju ne zaboravite. Sve je počelo jednog januarskog jutra kada smo, vozeći se iz smjera Sutria, lagano zavijali kroz krivine planinske ceste koja vodi ka srcu Karinskih Alpa. Iza svakog zavoja otvarao se novi prizor – snijegom posuti borovi, drvene kuće sa dimnjacima iz kojih se vijorio dim, i osjećaj da idemo tamo gdje vrijeme još nije potpuno pregazilo tradiciju.
Zoncolan se uzdiže do 2.000 metara nadmorske visine, a skijalište počinje sa platoa na 1.300 metara. Tamo se sve dešava – parking koji je besplatan (što je već sam po sebi razlog za oduševljenje!), jedan hotel, restoran, servis i najam ski-opreme, i naravno – ski škole. Nema pompe, nema pretencioznosti, samo jednostavna, čista funkcionalnost koja vas odmah navede da se opustite.
Dvije četverosjedežnice udobno nas dižu prema vrhu, a već prvi spust pokazuje ono zbog čega se ovdje ljudi iznova vraćaju – savršeno uređene staze koje se protežu na 22 kilometra, raspoređene po težini: 9 kilometara plavih, 8 crvenih i 5 crnih. Gužve? Nema ih – barem ne kroz sedmicu u januaru. Imate osjećaj da ste zakoračili u privatni alpski raj.
Ali priča o Zoncolanu nije samo priča o skijanju.
To je priča o opstanku. Prije nekoliko decenija, Sutrio, obližnje mjestašce, bio je sinonim za drvnoprerađivačku industriju. Šume su bile njihovo blago, a pilane su zujale kao košnice. Sve dok nije došlo do granice – stoljetna stabla su ispiljena, šume osiromašene, a ljudi suočeni s pitanjem: „Šta sada?“
Odgovor su pronašli u – planini.
Ali ne onoj što guta prirodu, već onoj što s njom diše. Planinski turizam postao je spas za zajednicu. Ulagalo se pametno – ne samo u infrastrukturu, već i u ljude. Lokalno stanovništvo je poticano da se uključi, da postane domaćin, poduzetnik, vodič, kuhar, recepcioner.
Zimi skijaši dolaze iz svih krajeva – iz Italije, Austrije, Slovenije, ali i iz Hrvatske, Istre, Kvarnera… Ljeti se planina pretvara u raj za planinare, bicikliste i sve one koji traže mir, svjež zrak i pogled koji odmara dušu. Ljetna sezona je, kako kažu domaćini, čak i jača od zimske. I znate šta? To ima smisla.
Na širem području oko Zoncolana danas djeluje šest hotela, ali samo jedan je tik uz skijalište. Ostatak je smješten u samim mjestima, gdje se i dalje živi punim plućima. Gosti nakon skijanja silaze u Sutrio, večeraju u lokalnim tavernama, kupuju sir i vino, pričaju s domaćinima. Sve odiše jednostavnošću i toplinom.
Poseban turistički koncept koji se razvija ovdje je „difuzni hotel“ – smještajni objekti razbacani po selu, ali povezani jednom recepcijom. Tako imate osjećaj da ste stvarno dio zajednice. Primjer je porodica naših domaćina – „Da Alvise“. Otac, majka, dva sina i njihove djevojke zajedno vode posao. Žive iznad „osterije“, uređuju stare kuće, ulažu zarađeno u budućnost. Njihova investicija u „Cjase da Alvise“ vrijedna je 800.000 eura, od čega je 200.000 dobiveno kao poticaj od regionalne vlasti.
Ne žale se na godine iza nas, iako ni pandemija ni inflacija nisu bile lake. Kažu da rade deset mjeseci godišnje. I ne samo to – zahvaljujući tom angažmanu, broj stanovnika više ne pada. Ovaj kraj, nekada žestoko pogođen depopulacijom, sada pokazuje prve znake ozdravljenja.
Lokalne vlasti znaju da je turizam više od dolazaka i noćenja.
On je alat za očuvanje života. Zato se takmičenja i veliki događaji organizuju van sezone – kako bi se kapaciteti popunili i kroz radne dane. Tako je bilo i dok smo mi bili tamo – cijela regija Friuli – Venezia – Giulia bila je u znaku sporta, takmičenja i dobre energije. Vikendi su rezervisani za škole skijanja, turiste i porodice.
I kako ne spomenuti talijanske „baite“ – kolibe na planini gdje mirišu gulaši, domaći rezanci, topla čokolada i moj lični favorit – štrudla od jabuka. Te pauze, uz osmijeh i pogled na snježne padine, vrijede koliko i svaki spust.
Zoncolan, Sutrio, Ravascleto i Paluzza – ova imena su mi ostala urezana. Ne kao samo još jedno skijalište, već kao lekcija – kako pametno upravljanje, lokalna uključenost i ljubav prema svom kraju mogu preokrenuti sudbinu jednog mjesta. I da, ovo skijalište je savršeno za bijeg na par dana, dovoljno blizu, ali dovoljno daleko od stresa i gužve.
Kad sam napuštao Zoncolan, znao sam da ću se vratiti. Jer to nije samo planina. To je priča o ljudima koji nisu odustali. O prirodi koja se obnavlja. O spoju prošlosti i budućnosti, drva i snijega, skijanja i domaće juhe. I zato, ako tražite mjesto gdje ćete se skijati, ali i osjetiti – život, onda znajte da je Zoncolan tu. Čeka vas, tiho i skromno, ali s dušom koja grije.
