Ovako trebate zbrinuti opekotine i promrzline na tijelu!
Sjećam se zime prije nekoliko godina, bila je to noć kad je temperatura pala ispod -15 stepeni. Bio sam dežuran na hirurgiji kada su u bolnicu doveli starijeg čovjeka kojeg su pronašli kako leži pored rijeke, zaboravljen od svijeta, smrznut do koljena. Nekoliko sati kasnije, stigla je i djevojčica s opekotinama na rukama – nesretan slučaj s vrelom vodom dok je pomagala mami kuhati čaj. Tada sam prvi put u jednoj noći imao pacijente s dvije suprotne termičke povrede: jedan spaljen toplotom, drugi zaleđen hladnoćom.
Opekotina, kako to mi u struci kažemo, nastaje kad tkivo pređe granicu tolerancije na visoku temperaturu – tačno iznad 44 stepena. Čini se malo, ali tijelo to ne oprašta. Iako mnogi odmah pomisle na vatru, stvarnost je mnogo šira – vrela voda, para iz ekspres lonca, užareni grijači, pa čak i sunce mogu biti krivci. U jednom slučaju, jedan mladić je zaspao na plaži nakon roštiljanja i probudio se s opekotinama drugog stepena po leđima. Nije vjerovao da sunce može tako opeći.
U svom radu često viđam kako organizam reaguje na ovakve povrede. Lokalno, koža se podijeli na tri zone – u sredini je mrtvo tkivo, oko njega dio koji se još može spasiti, i na kraju zdravi rub. S druge strane, cijelo tijelo može doživjeti šok – srce uspori, crijeva trpe, bubrezi prestanu filtrirati, pluća se napune upalom. Jednom mi je pacijent sa 40% tjelesne površine opečene ležao na intenzivnoj, a njegova pluća su „gorjela“ od dima kojeg je udahnuo u požaru u kući.
Za nas na terenu, najvažnije je brzo i tačno procijeniti koliko tijela je zahvaćeno. Uvijek se sjetim pravila devetke – glava, ruke, trup, noge, sve ima svoje procente. Ali kod djece, sve se mijenja – njihova tijela su drugačije proporcije. Zato koristimo posebne tabele poput Lund-Browderove. U jednoj intervenciji na pedijatriji, zahvaljujući toj formuli, spasili smo dijete koje je povuklo lonac supe na sebe.
Što se tiče dubine opekotina – nekad to izgleda površno, ali oštećenje ide duboko. Prvi stepen je kao kad se opečeš na peglu i koža samo pocrveni. Drugi stepen već ima plikove i boli, dok treći često izgleda bezazleno jer više ne boli – živci su izgorjeli. Najgore je kad koža postane crna, bez osjećaja – to je četvrti stepen, kad su zahvaćeni mišići, čak i kosti.
Nikada neću zaboraviti djevojku iz jedne prometne nesreće, kojoj se od eksplozije benzina stopilo odijelo uz tijelo. U takvim slučajevima ne skidamo odjeću na silu, već je ostavimo jer svako povlačenje može odnijeti još živog tkiva. Prvo hladimo opekotinu mlakom vodom – ne predugo, da ne izazovemo hipotermiju – a zatim umotavamo pacijenta u čistu plahtu, kao da je dijete koje čuvamo od hladnoće.
U liječenju, najvažnija je rehidracija – tijelo gubi ogromne količine tečnosti. Postoji formula, gotovo kao matematički zakon: 4 ml Ringer-lakta po kilogramu, puta procenat zahvaćene površine. Kad to izračunate, shvatite koliko je važno svaku kap infuzije dati na vrijeme. Sjećam se pacijenta od 90 kilograma s 30% opekotina – u prvih osam sati smo mu morali dati više od 5 litara tečnosti.
Lokalna njega je ritual – sterilne rukavice, pažljivo skidanje mrtvog tkiva, slojevi zavoja kao da presvlačite ranu u mekoću. Vazelinska gaza, Rivanol, suha vata, i zavoj kao završni čin. Sve to radimo s tolikom pažnjom, kao da previjamo vlastitu ruku. Hirurško liječenje je posebna priča – nekrektomije, transplantacije kože – nekad uzimamo kožu s bedra da pokrijemo spaljeni dio ruke.
Smrzotine su tiha opasnost.
Izgledaju bezopasno dok ne postane kasno. Taj starac s početka priče imao je smrzline drugog stepena – mjehuriće na stopalima ispunjene krvavom tečnošću, koža bijela kao papir. U njegovom slučaju, nije osjećao bol – živci su već bili mrtvi. Najtužnije je kad shvatiš da nećeš moći sačuvati sve – nekad gangrena uzme svoj danak.
Postoji četiri faze smrzavanja – počinje vazokonstrikcijom, završava nekrozom. Na početku tkivo pokušava da se brani – krvni sudovi se šire i skupljaju, pokušavaju sačuvati toplotu. Kasnije, sve staje – led razbija ćelije iznutra. Jednom smo u planinarskom kampu imali mladića koji je nosio mokre čarape na -10. Kad je došao u hitnu, stopala su mu bila bijela, tvrda kao plastika. Nažalost, nekoliko prstiju nije uspjelo da se spasi.
Hipotermija je druga priča – prvo počneš drhtati, onda usporiš, pa prestaneš. Ljudi postaju pospani, kao da bi samo još pet minuta spavali. U jednoj situaciji, planinar u Prenju izgubio je svijest tek nekoliko stotina metara od planinarskog doma. Spasila ga je samo brza reakcija ekipe i topla kupka.
Kada god pomislim na sve ove slučajeve, jedno me vraća stvarnosti – termičke povrede nisu samo fizičke. One razaraju i psihu. Ljudi gube samopouzdanje, funkcionalnost, ponekad i dijelove tijela. A naš zadatak, kao ljekara, nije samo da ih liječimo, već da ih vratimo nazad – u život, u normalu, u dostojanstvo.
