Znate li šta je sve potrebno kako biste postali ambasador BiH?

Ponekad, dok sjedim za kuhinjskim stolom s pogledom na sivilo zgrade preko puta, uhvati me tuga. Tuga jer volim ovu zemlju. Volim je iskreno, duboko, kako samo možeš voljeti nešto što je tvoje, i kad te boli i kad te sramoti. A najviše me boli kad shvatim koliko je Bosna i Hercegovina sama. Ostavljena, zapuštena. Bez pravca. Bez glasa u svijetu.

Prošlo je više od tri decenije otkako smo postali samostalna država, a još uvijek – vjerovali ili ne – nemamo zakon o vanjskoj politici. Nemamo čak ni strategiju. Pa kako da znamo kuda idemo ako nemamo kartu u rukama? Kako da predstavimo sebe svijetu kad nismo ni definisali ko smo, šta želimo, s kim gradimo odnose i kakva smo zemlja? Godinama se obećava da će se nešto napisati, donijeti, urediti… ali, kao u nekom lošem vicu, sve ostaje na riječima.

A dok mi čekamo papire, drugi narodi šalju u svijet svoje najbolje ljude. Ambasadori koji govore pet jezika, koji poznaju međunarodno pravo, koji znaju kako se na diplomatskom jeziku kaže “dostojanstvo”. A mi? Mi često šaljemo političke poslušnike. Ljude koji možda prvi put prelaze granicu kad krenu na svoju ambasadorsku poziciju. Ljude koji ne znaju engleski, ni protokol, ni kako se uopće ponaša u toj ulozi. Šaljemo ih, jer su "naši". Jer su nekom čuvali leđa na prošlim izborima.

Znam, teško je ovo čitati. Teško je i pisati, ali još je teže gledati. Gledati kako zemlju predstavljaju ljudi koji ne znaju ni ko su ni šta su, a kamoli da znaju ko smo mi i kako nas pokazati svijetu.

Ne bih imao ništa protiv da su ljudi talentovani, marljivi, ali u većini slučajeva nemaju ni osnovno znanje o diplomatiji. I nije to izolovan slučaj, to je obrazac. Jer kod nas funkcioniše sistem “ja tebi – ti meni”. Ti meni ambasadora, ja tebi direktorsku poziciju. A zemlja? Neka čeka. Neka šuti.

Nedavno sam sjedio s prijateljem, profesorom međunarodnih odnosa. Kaže mi: “Znaš li koliko novca odlazi na ovu našu ‘diplomatiju’? 24 miliona maraka godišnje za plate. Milion i po za putovanja. Više od pet miliona na najam prostorija.” I sve to plaćamo mi, građani. I svi se pravimo da je to normalno.

Ali nije normalno. Nije normalno da su u ambasadama ljudi koji ne znaju objasniti šta je Ustav BiH. Nije normalno da predstavnici naše zemlje ne znaju voditi osnovni razgovor s međunarodnim zvaničnicima. Nije normalno da ih drugi ambasadori gledaju kao zabavljače, a ne kao ravnopravne sagovornike.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Vanjska politika nije scenografija. To nije poziranje uz zastave, ni šampanjac na koktelima. Vanjska politika je ozbiljan posao. To su pregovori, lobiranja, ekonomske veze, međunarodni ugled. To su ljudi koji predstavljaju sve nas – i one iz Sarajeva, i iz Banja Luke, i iz Mostara, i iz Goražda, i iz Tešnja. I kad se tamo predstave kao neznalice – svi mi ispadamo mali i neozbiljni.

Zamislite samo da smo umjesto političkih kadrova, u svijet slali profesore, akademike, pravnike, stručnjake, čak i novinare koji znaju kako da razgovaraju, kako da slušaju, kako da brane ono što BiH jeste. Zamislite da su nas predstavljali ljudi koji ovu zemlju nose u srcu, a ne oni koji su tu zbog zasluga u kampanji.

U mojim snovima, Bosna i Hercegovina ima ambasadore koji govore jezike, koji znaju protokol, koji dolaze spremni, sa znanjem i osmijehom. U mojim snovima, našu zemlju ne predstavljaju oni koji nikada nisu pročitali ni jednu knjigu o diplomatiji, već ljudi čiji CV govori sam za sebe.

Ali stvarnost me svakodnevno budi. I ta stvarnost kaže – dok god ne budemo birali najbolje među nama, ostat ćemo na marginama. Ostat ćemo zemlja koja nikako da shvati da se poštovanje u svijetu ne kupuje funkcijama, već poštenim radom i znanjem.

I na kraju, ovo ne govorim iz bijesa. Ovo pišem iz tuge. Jer vjerujem da možemo bolje. Vjerujem da među nama ima ljudi koji bi mogli časno predstavljati ovu zemlju. Ljudi kojima ne treba prevodilac, ni tutor. Ljudi kojima treba samo šansa.

A najviše vjerujem u jednu stvar: da će doći dan kada više neće biti važno ko je čiji. Već samo – ko je sposoban. I tada će Bosna i Hercegovina, napokon, početi da liči na državu koju svi želimo.