Apolo 11 - kako je sprovedeno prvo putovanje čovjeka na mjesec

Šta zaista znači hodati po Mjesecu?

„Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo.“ Znaš li koliko puta sam čuo tu rečenicu, a da nisam razmišljao o njoj? A onda, jednog ljeta, dok smo moj brat i ja gledali dokumentarac na TV-u, moj djed je sjeo s nama, uzdahnuo duboko i rekao: „Ne znaš ti, sine, šta znači gledati čovjeka kako hoda po Mjesecu, a ti sjediš u Jugoslaviji, s nadom da će nas to odvesti negdje... iznad oblaka.“

Tada sam prvi put osjetio da ta rečenica nije samo citat iz udžbenika — već sjećanje cijelog čovječanstva na trenutak kada smo se uspravili i dotakli ono što smo samo sanjali. A sada ćemo Vas sprovesti kroz taj proživljeni san - u očima čovjeka koji je učinio ono što niko prije njega nije.

Kako je sve počelo: Misija koja je promijenila svijet

Godina bila je kao iz nekog filma. Hladni rat, trka za svemir, tenzije između supersila… i onda — Apollo 11. Amerika je okupila više od 400.000 stručnjaka, inženjera, tehničara, medicinara, meteorologa, psihologa… svi su radili kao jedno tijelo da bi trojicu — Armstronga, Aldrina i Collinsa — poslali na Mjesec.

I pazi ironiju: cijeli svijet je gledao u jednog čovjeka, ali iza njega su stajale hiljade onih koje niko nikada nije upoznao. I zato je taj trenutak bio mnogo više od američkog uspjeha — bio je to uspjeh ljudske volje. Najbolji način na koji bismo to mogli objasniti jeste, kada nešto zaista želite, kada se sve stvari poslože, mora se dogoditi čudo - nešto što se niko nije mogao ni nadati da se može sprovesti u djelo.

Ko je bio Neil Armstrong, zapravo?

Svi znamo da je bio komandant, ali rijetko se priča o tome koliko je toga prošao prije nego što je sletio na Mjesec. Bio je testni pilot koji je letio sa skoro slomljenim avionom. U Koreji je preživio udar u žice dalekovoda i sletio s pola krila. U misiji Gemini 8 spasio je letjelicu iz smrtonosne rotacije, hladne glave.

Njegova supruga Janet govorila je: „Neil je bio tih. Nikad nije tražio pažnju. Nije govorio mnogo, ali kad bi rekao – slušali ste ga.“ Bio je čovjek koji je znao da se velike stvari ne rade za slavu, već iz odgovornosti. Zaista, takav čovjek mora uspjeti, to je put koji se mora slijediti kako biste učini velike stvari, jer, bez takve determinacije, nemoguće je očekivati nešto izvan okvira mediokriteta.

Dan kad je čovjek dotakao Mjesec

juli 1969. bio je dan kad se vrijeme zaustavilo. Ljudi su u Sarajevu, Beogradu, Tuzli, Zagrebu i New Yorku stajali ispred radnji, zadržavali dah pred malim crno-bijelim ekranima.

I onda — „Orao je sletio.“

Armstrong izlazi iz lunarnog modula. Gleda tlo. Tišina. I ta rečenica: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo.“ Nije bila unaprijed pripremljena. Kasnije je rekao da je razmišljao o tome šta da kaže, ali mu se u tom trenutku samo to učinilo — istinitim i dostojnim. I itekako je to dobro rečeno, čak štaviše, idealno. Taj korak je u širem smislu riječi mali za sve korake koje je svaki čovjek na planeti napravio ili će napraviti tokom svog života, ali upravo simbolika tog koraka je ogromna za čovječanstvo i način na koji ga je oblikovao.

{getCard} $type={post} $title={Možda Vas zanima i ovo!}

Povratak kući i cijena slave

Po povratku na Zemlju — euforija. Parade u New Yorku i Chicagu. Više od milion ljudi ih je dočekalo. Bili su heroji nacije. Ali... Armstrong nije tražio tu pažnju. Njegov sin je godinama kasnije rekao: „Nismo znali gdje ide. Mama je znala samo da nosi uniformu. Bili smo često sami.“ Uslijedio je razvod. Armstrong se povukao, preselio, prestao davati intervjue. Ljudi su ga zvali pustinjakom. A on je rekao: „Nisam se borio da budem slavan. Samo sam radio svoj posao.“

Međutim, nemoguće je poreći svu slavu koju je Armstrong dobijao, i to sa dobrim razlogom. Učinio je nešto do tad neviđeno, nezamislivo i neostvarivo. Stoga, morao se nositi sa svim tim posljedicama.

Svemir ga opet poziva

Kad je 1986. eksplodirao Challenger, predsjednik Reagan je pozvao Armstronga u istražno tijelo. I opet je nestao iz života porodice. Godinu dana rada, bez mnogo sna, bez mnogo riječi. Supruga je tada novinarima rekla: „Obećao je da će biti više kod kuće. Ali... kako da vjerujem?“

Neil Armstrong je preminuo 2012. godine, u 82. godini. Nije volio buku. Komemoracija je bila jednostavna, baš kao i on. Njegova druga supruga je tada rekla: „To jeste bio mali korak… ali ga je napravio velik čovjek.“

Zaključak: Šta nas uči Neil?

U vremenu kada svi žele da se vide, Armstrong nas uči tišini. U vremenu kad svi žele biti slavni, on nas uči vrijednosti jednostavnosti. I dok mi gledamo u Mjesec tražeći odgovore, možda je poruka zapravo jednostavna: Veliki ljudi ne viču. Oni hodaju tiho — ali ostave tragove u prašini zauvijek. Zbog toga, takve ljude ne treba osuđivati, niti im tražiti mane, jer niko nije savršen, ali treba analizirati njihove uspjehe, velike stvari koje su uspješno činili, prepreke koje su na najbolji mogući način savladali, te ih po tome pamtiti, a iz njihovih grešaka samo učiti, kako ne bismo iste i sami ponovili.