Iskustva sa Havaja - kako je to putovati i raditi na ovom savršenom otoku?
Kada zamislim savršeno putovanje, jedna od prvih destinacija koja mi padne na pamet jesu upravo Havaji, ali zašto je to tako? Vjerovatno zbog vrlo izgrađene mreže marketing promocije koja je isforsirana na korisnicima, gdje su najatraktivnije lokacije, koje donose velike profite državama, stoga se veliki novci ulažu upravo u promociju istih.
Havaji iz prve ruke: Kako sam našao mir (i stvarnost) u raju? Nikad nisam planirao da odem na Havaje. Bio je januar, hladan i maglovit, sjedim na balkonu u Tuzli s kafom i listam slike s Instagrama — sve neka tirkizna mora, nasmijani surferi i palme što se njišu na vjetru. U meni nešto pukne. Otvorim laptop, ukucam "karta do Honolulua" i kupim je. Impuls. Danas znam da mi je taj impuls promijenio život. Vjerujem da je to bila najbolja odluka života.
Prvi utisak: miris mora i tišina koja liječi
Sletio sam na Oahu u suton. Svi pričaju o suncu, ali ono što mi je prvo ostalo urezano bio je miris — neka mješavina soli, cvijeća i nečega što podsjeća na djetinjstvo. Uzeo sam autobus do hostela kraj plaže Waikiki. Niko ne žuri. Vozač mi je rekao "Aloha" s takvom toplinom da sam se nasmijao kao budala. Pomislio sam: Zamisli, ovo stvarno postoji. Dah mi je oduzeo nevjerovatan pejzaž, atmosfera sredine i sve ono što čini Havaje upravo - rajem na zemlji.
Život i rad: kad raj postane svakodnevnica
Tri dana kasnije sam već radio. Nije glamurozno — pomagao sam u kuhinji jednog malog kafića koji vodi porodica iz Mauija. Pravio sam smoothieje, gulio papaju i svakog jutra nosio sanduke svježeg ananasa s tržnice. Plata nije bila neka, ali to nije bio ni razlog zašto sam došao. Novac mi je samo služio da ne budem u finansijskom gubitku, stoga zarada mi nije bila nešto značajna.
Upoznah Markusa, tridesetogodišnjaka iz Njemačke koji je ostavio posao u korporaciji i sad vodi školu surfanja. Spava u kombiju, ima psa po imenu Koa, i nikad, kaže, nije bio sretniji. Svako jutro me pozdravljao s "Brother, today the waves are healing." I zaista, valovi su me svakodnevno i iznova liječili.
Radna kultura: sporije, iskrenije, toplije
Na Havajima niko ne pita "Čime se baviš?" Prvo te pitaju: "Kako si danas?" Posao je važan, ali nije sve. Moj šef Keanu često bi mi govorio: "Ako si loše spavao, ne moraš žuriti. Tvoj mir je važniji od brzine." U Tuzli sam navikao da stalno gledam na sat. Tamo sam naučio gledati ljude u oči dok razgovaram. I to je nešto što još nosim sa sobom. Vjerujem da se takva kulturološka revolucija teško može prenijeti u evropske zemlje, međutim, nada da će se takav radni mentalitet prenijeti u Tuzlu bi bilo ostvarivanje mojih snova.
Ostrva: svako ima svoju dušu
Posjetio sam četiri ostrva: Oahu, Maui, Kauai i Big Island. Svako ima svoj karakter. Maui je bio moj favorit — ne zbog prirode (iako slapovi u Hana regiji djeluju kao da si u filmu), već zbog male lokalne zajednice u kojoj sam proveo dvije sedmice pomažući u vrtu kod porodice koja je živjela bez struje, uz rijeku. Boraveći te dvije sedmice s njima spoznao sam potpuno nove aspekte i sfere porodičnog života, nešto što se samo jednom u životu sreće.
Jedne večeri, sjedimo pored vatre, jedemo ribu koju smo ranije sami ulovili. Domaćin, stariji Havajac po imenu Tutu, priča mi kako se kao dječak budio uz pjesmu valova i kako nikad nije htio napustiti svoj dom. Nema školu, ali njegove riječi su bile mudrije od bilo koje knjige. Zaista, ponekad to životno iskustvo ne može nadomjestiti nikakva fakultetska diploma, doktorski studij ili neki certifikat, takvu mudrost samo se može steći teškim i mukotrpnim životom, okružen ljudima koji su još mudriji od tebe, da sve to upijaš kao spužva.
Hrana koja priča priču
Jednog popodneva sam stao kod prikolice pored puta koja je prodavala poke — sirovu ribu s rižom i algama. Vlasnik, muškarac srednjih godina, ispričao mi je da je recept naslijedio od svoje bake iz Japana, ali ga je prilagodio s havajskim začinima. Iako sam isprva bio veoma skeptičan, moram priznati da me je oduševilo okusom, mirison i samim aftertejstom, koji sam osjećao i nekoliko sati poslije, kao i čežnjom da to ponovno probam u budućnosti. Jedino, žalim što nisam tražio recept, da mogu to sam napraviti.
"Svaki zalogaj mora pričati priču," rekao mi je. I zaista je bio u pravu. Probao sam sve — od loco moco do shave ice deserta koji sam jeo kao dijete, ali s novim okusima mangovog sirupa. Hrana na Havajima nije samo gorivo — to je veza između ljudi, mora i zemlje. Povezuje sve ono što šini Havaje, i pokreće sav taj ekvilibrijum savršenstva koji čini ovaj otok sasvim posebnim i unikatnim.
Stanovanje: više duše nego luksuza
Prvih mjesec dana spavao sam u sobi veličine ormara. Krevet, ventilator i pogled na zid. Ali sam bio sretan. Kasnije sam iznajmio studio apartman s još dvojicom momaka koje sam upoznao na jogi — jedan iz Čilea, drugi iz Turske. Nismo imali ni televizor, ali smo svako veče igrali karte i pričali o životu. Naučio sam da dom nije kvadratura, nego osjećaj. To iskustvo nisam do tada imao priliku steći nigdje, jednostavno, unikatnost boravka na Havajima čini ovo mojim omiljenim mjestom za posjetiti!
Održivi život: mala djela, veliki uticaj
Jednog dana sam se prijavio za volonterski program sadnje koralnih grebena. Nismo radili ništa spektakularno — samo smo čistili alge i pomagali u obnavljanju korala. Ali osjećaj da doprinosiš nečemu većem od sebe bio je neopisiv. Na rastanku, jedan stariji ronilac mi reče: “Možda nećeš nikad vidjeti promjenu, ali će tvoje unuke roniti među ovim koralima. I sjetiće se nečijeg djela.” Te riječi još uvijek odzvanjaju mojim mislima, zaista, to je suština životnog rada, ne samo obezbijediti sebi lagodan život, već činiti sve što možeš da ne uništiš uvjete života za buduće generacije, ili, još bolje, da ga unaprijediš.
Zaključak: Aloha ostaje i kad se vratiš kući
Nakon tri mjeseca sam se vratio. I nije bilo lako. Promijenio me taj svijet. Naučio sam slušati. Hodati sporije. Zahvaljivati se za sitnice. Neću ti reći da su Havaji savršeni. Nisu. Skupi su. Klima zna biti teška. Turizam nosi svoje terete. Ali ono što ti daju – ako si otvoren da primiš – vrijedi više od svake avionske karte. I zato, ako ikad osjetiš da ti treba bijeg, možda ti ne treba luksuz. Možda ti samo treba mjesto gdje će ti prvi stranac reći: "Aloha, dobrodošao." I siguran sam da ću ih posjetiti ponovno, u što skorijem roku!
